By Katkad je doista nevjerojatna biološka diskrepantnost, prije svega u intelektualnom smislu, gdje pojedinci vođeni primitivnom prirodom ni ne shvaćaju u kakvom su grotlu – istom onom gdje se nalazi i inteligentnija jedinka i sav znani nam živi svijet. Iznova, nailazimo na princip gradacije patnje koja može biti optimalna uz mediokritetske biološke značajke, što je tek jedan čimbenik. Zanimljivo je što primjećujem razlike u samoj orijentiranosti i intenzitetu patnje i boli kao takve. Naime, kod individua koje su same po sebi limitirane na neki način, samo saznanje o težini postojanja je daleko lakše za prihvatiti, jer ga, štoviše, ne mogu ni procesuirati. Doduše, takve jedinke su zarobljene na nižim granama preživljavanja i iznova pate kao i sva moguća stvorenja. Jedina razlika u ovome slučaju jest sam fokus i razina na kojoj se odigravaju sve ove tragikomedije bivanja. Ukratko, simplificirajući, napisano navodim kao primjer.
Ova misao produkt je isključivo iskustva bivanja i kao takva ne može biti individualna egoistična crta u želji degradacije dijela ili čak svih bića s kojima koegzistiram(o), odnosno projicirana kao imaginarij intelektualne dominacije. Pišem o samoj svijesti kao takvoj i onome što srećem i što generalno proživljavamo. Vjerojatno je ljudska patnja samo rezultat same ljudske prosječnosti, a koja je kao takva stvorila postojeći sustav te nametnula mediokritetske norme koje često i nesvjesno moramo ispunjavati, jer biće – ucijenjeno primitivnim potrebama koje su sofisticirano društveno podmetnute i nametnute, odnosno implementirane, ukalupljene te manifestirane kroz sam ekonomski sustav i tržišnu vrijednost – više od toga ne može ni procesuirati ili biti spremno za bilo kakvu raznolikost spram dominantne matrice.
Intelektualno ograničenje je zapravo evolucijska strategija preživljavanja. Biološki oblik mora biti slijep, kako bi funkcionirao unutar samog nakoćenog jada, a kao takav i jest jedini izvor površne privremene ljudske sreće, odnosno onoga što takvim homo sapiens naziva. Štoviše, biologija je toliko slijepa, da to najbolje vidimo promatrajući mušku stranu društva. Danas vlada tolika inferiornost, da i to malo biološkog potencijala ogroman broj muškaraca nije u stanju zadovoljiti ili jednostavno ugasiti, a nerijetko se umjesto iste isključuje svaka moždana ćelija – što je samo dokaz naše ograničenosti kao bića i svedenosti na iste one vrijednosti koje postoje i u životinjskom carstvu u užem smislu. Mišljenja sam kako sama adhezija (u vidu simbioze dvaju spolova i buduće socijalizacije) postepeno gubi na značaju i funkcionalnosti u stvarnome svijetu – pod time misleći na opipljive oblike interakcija. Živimo u vremenu izrazite dekadencije – digitalnom dobu i svijetu gdje se sve više može naći morbidnog međumrežnog ispoljavanja svakojakih frustracija i bioloških potreba, čime je samo društvo dotaklo možda i povijesno dno. Društvo nije evoluiralo, već je samo pronašlo tehnološki naprednije načine za biološku degradaciju duha i razuma.
Kako god da jest, iz dana u dan potvrđujem samome sebi sve dosad napisano: o ograničenosti na temelju same ljudske biologije, nedostižnosti ideala, realnacionalističkom smeću… Ne želim navoditi eksplicitno primjere, ali svakodnevica u vidu opće društvene alijenacije jest pravilo, a ne pojava. Nukleus svih problema počiva u samoj ljudskoj prirodi – biologiji – koja se sve više sofisticiranim metodama zloupotrebljava i tamniči ljudski razum, ismijavajući i pojedinca, a u konačnici i kolektiv kao takav. Desuverenizacijom obesmislene su i same nacionalne države. Već otprije je poznato da sam napisao kako i sam natalizam biva iracionalnim, ali da je za mene prihvatljiv kao ideja isključivo u kontekstu tobožnjih plemenitih nacionalnih okvira, a koji – ne da nestaje isključivo zbog specifičnosti, sociopolitičkih i demografskih činjenica vezanih za hrvatski etnikum u državi iz koje pišem – već se odnosi i na makroplan, gdje nalazim validaciju za svako moje artikulirano promišljanje.
Nikola Puzović
- lipnja 2026.
https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
