By Prošla su četiri dana od onog povijesnog potresa, a ja još u nevjerici pretresam bilješke, zovem kontakte i, iskreno, pazim tko mi ulazi u lokalni odbor stranke, jer nakon ovoga više ništa ne smijemo prepustiti slučaju. Dok se premijer na Hvaru sunča i preko telefona dijeli “konstruktivne kritike“, ja i dalje pokušavam shvatiti kako smo uspjeli izgubiti već dobivene izbore za HOO, i to na način koji će se još dugo prepričavati po stranačkim hodnicima.
A sve je izgledalo tako savršeno, tako HDZ-eovski kirurški precizno!
Uđemo u dvoranu, naš Dragan blista, drži verificiranih 57 potpisa u džepu, a Varvodić se skupio s onih svojih 18, nakon što su mu izbačeni potpisi kajakaša i bodybildera. Pa pobogu, fitness i bodybilding! Tko je u stranci uopće pustio da nam sudbinu sporta kroje ljudi koji dižu utege i veslaju u plastičnim čamcima, umjesto da slušaju naputke iz Središnjice?!
Kad se glasovalo za radno predsjedništvo – potop! 98 naprama 3 protiv Varvodića! Već sam slao SMS u Banske dvore: “Šefe, sve po planu, Dragan pegla prezentaciju od dva sata, iznio viziju do 2040. godine, Varvodić progovorio tri rečenice i sjeo natrag.“ Novinari već pišu hvalospjeve, izvučene fotografije Primorca u kimonu, spremamo slavljenički šampanjac i praktički samo čekamo da se formalnost zvana izbor privede kraju.
A onda – tajno glasovanje. Ta prokleta, protuustavna i protiv stranačka izmišljotina zvana tajno glasovanje! Pa gdje to ima da u demokraciji glasovanje bude tajno?!
Izlazimo van, otvaraju se kutije… Varvodić 81, Primorac 68!
Muk.
Spustila se gusta magla usred srpnja, iznad Zagreba, a meni se u tom trenutku učinilo da su se zidovi dvorane pomaknuli barem pola metra. Pogledam oko sebe, svi do jednoga naši, svi klimaju glavom, svi “u šoku“, svi odjednom imaju isti izraz lica čovjeka koji je upravo doznao da matematika više ne vrijedi, a u sebi – tajna oporba!
I tada sam znao da ovo nije obična izborna pogreška. Ovo je izdaja.
Ali pitanje je – tko je izdao Šefa?
VELIČANSTVENI
Prvi kojeg sam se sjetio bio je Veličanstveni.
Ne zato što sam imao dokaz, daleko od toga, nego zato što čovjek takvog formata uvijek nekako mora biti u priči, makar samo zato što svi mi u kuloarima znamo da se neke stvari ne događaju bez razloga, a još manje bez nečijeg velikog klimanja glavom.
Veličanstveni je onaj koji ne mora puno govoriti, jer se njegova šutnja u sustavu ionako tumači kao stav, a njegov pogled kao uputa, pa sam se odmah počeo pitati je li možda negdje, u nekom tihom trenutku, procijenio da bi bilo dobro pustiti da se stvari malo zakompliciraju.
Možda je samo rekao: “Neka glasaju.” A svi mi znamo da je u takvim sustavima najopasnija upravo ta rečenica. Jer kada Veličanstveni kaže “neka glasaju”, nikad ne znaš je li to stvarno sloboda ili samo sofisticiraniji oblik kontrole.
CRNI MARKO
Onda sam nazvao Crnog Marka.
Crni Marko nije čovjek kojeg se zove da bi se pričalo bez veze, jer on ne troši vrijeme na ono što već zna, a posebno ne voli pitanja na koja nema barem tri moguća odgovora. On ne gleda samo rezultate, nego gleda tko je bio unutra, tko je ušao, tko nije došao, tko je zamijenjen, tko je promijenio mišljenje i, najvažnije, tko je prije izbora govorio jedno, a poslije izbora drugo.
Kažem mu: “Marko, imamo problem.” On šuti. “Primorac 68, Varvodić 81.” I dalje šuti. “Čovječe, govori nešto!“
A Crni Marko samo kaže: “Koliko ih je trebalo biti naših?“
E, to je Crni Marko. Ne zanima ga tko je pobijedio, nego gdje je nestalo ono što je već bilo izbrojeno.
Odmah sam sjeo na telefon i počeo češljati po spisku novoizabranog Vijeća HOO-a. Pa to je popis Jude do Jude! Mikolčević (boks), Filipović (karate), Snježana Jurinić iz Zadra, Kamenski iz ragbija, Vukelić, Knjaz, Zujić… Pa svi su oni do jučer na kavi u Westinu kunuli u Primorca, govorili kako je on jedini koji ima taj „znanstveno-sportski holistički pristup“!
Samo sedam od tih dvanaest junaka trebalo nam je za pobjedu. Sedam!
Al’ očito je netko u kuloarima namignuo i rekao: “Dečki, preporuka je jedna, al’ glasačka kutija je mračna…“ Crni Marko bi na to vjerojatno samo zapisao broj sedam i podvukao ga tri puta.
Jer Crni Marko ne vjeruje u slučajnosti. On vjeruje u tragove.
CRNI LABUD
A onda sam pomislio na Crnog Labuda.
Crni Labud je porijeklom iz Banje Luke, ali je već toliko dugo u našim pričama da više nitko ne zna je li on čovjek, funkcija, pojava ili jednostavno stanje svijesti koje se pojavi svaki put kada sustav napravi nešto što se ne bi smjelo dogoditi.
Crni Labud ne priča puno. On samo postavi pitanje. I upravo je zato neugodan. “Ako je sve bilo riješeno“, pitao bi on, “kako onda nije riješeno?“
Eto.
To je cijela filozofija Crnog Labuda. I što više razmišljaš o toj rečenici, to ti je gore. Jer ako je sve bilo dogovoreno, onda netko nije proveo dogovor. Ako nije bilo dogovoreno, onda smo mi cijelo vrijeme živjeli u zabludi. A ako je dogovor postojao, ali je netko u zadnjem trenutku odlučio glasovati drukčije, onda imamo puno ozbiljniji problem.
Jer tajno glasovanje, kako sam već rekao, treba ukinuti. Ne zato što nije demokratsko, nego upravo zato što je previše demokratsko.
A TEK OPERATIVCI NA TERENU!
Pa to je bila operacija dostojna špijunskih romana.
Gledam onog Antu Tanfaru iz Šibenika – čovjek fino krenuo autom za Zagreb, pjeva domoljubne, kad na pola puta – klik-klak, zamjena na autoputu! Umjesto njega u Skupštinu ulijeće Kulušić mlađi. Otac Kulušić stariji iz IO HNS-a samo premjestio figuricu na šahovskoj ploči jer je Tanfara izjavio opasnu, subverzivnu rečenicu: “Glasovat ću po vlastitoj savjesti.“ Po savjesti?! Pa gdje to piše u Statutu?!
Crni Marko bi ovdje već otvorio novu tablicu. Veličanstveni bi možda samo podigao obrvu. A Crni Labud bi vjerojatno pitao: “A zašto je čovjek uopće morao naglašavati da će glasovati po savjesti?“ I tu bih mu morao priznati da je pitanje neugodno dobro.
U Splitu još luđe. Marko Žaja odjednom „odustaje“, trbuh ga zabolio ili ga zatekla fjaka, pa umjesto njega na vrat na nos ulijeće Andrija Čaljkušić – nogometni sudac, kontrolor, čovjek koji zna kad treba svirati kazneni udarac u 93. minuti.
Pa Mate Kljajić! Čovjek prekida godišnji odmor, ostavlja ležaljku i suncobran u Međimurju, pali auto i juri u Zagreb samo da uskoči umjesto već određenog delegata.
Pa to je ljubav prema sportu! Ili prema HNS-u?
NOGOMETNA FALANGA
Kad zbrojiš Gopca, Kustića, Merkaša-Krojfa iz Zagorja i cijelu tu nogometnu falangu, shvatiš da je nogometna mreža zapravo preuzela kontrolu nad olimpijskim duhom.
Dok smo mi slagali govore o olimpijskim vrijednostima i znanstvenim radovima, dečki iz nogometa odigrali su klasični “pritisak na suca” u sudačkoj nadoknadi, samo što ovaj put nitko nije očekivao da će sudac na kraju ipak pustiti igru.
I tu sam ponovno nazvao Crnog Marka.
“Marko, koliko ih je bilo?“
“Dovoljno.“
“Za što?“ “Da izgube.“
E, to je odgovor koji čovjeka izbaci iz takta. Jer mi smo cijelo vrijeme računali kako pobijediti, a možda smo trebali računati kako smo uspjeli izgubiti.
A GDJE JE BIO ŠEF?
I sada dolazimo do najvažnijeg pitanja.
Gdje je bio Šef? Je li znao? Je li znao Veličanstveni?
Je li Crni Marko znao?
Je li Crni Labud znao?
Ili smo svi mi nešto znali, a nitko nije znao ono najvažnije?
Možda je problem upravo u tome što smo svi bili toliko sigurni da će Dragan pobijediti da smo prestali provjeravati hoće li Dragan stvarno pobijediti. Jer kada imaš 57 potpisa, kada druga strana ima 18, kada radno predsjedništvo prođe 98 naprama 3, kada kandidat odradi prezentaciju od dva sata i kada svi oko tebe klimaju glavom, čovjek se opusti.
A onda dođe tajno glasovanje. I matematika se pretvori u politiku.
I ŠTO NAM JE OSTALO?
Na kraju se Dragan i Varvodić “uljuđeno rukuju“. Gospodski, nema što.
Ali meni i dalje u glavi odzvanja pitanje s početka: ako naši skupštinari u tajnosti mogu okrenuti leđa Draganu, kandidatu u kojeg je prstom pokazao sam Nepogrešivi s Hvara, onda što nas čeka kad dođu neki drugi, još tajniji izbori, gdje neće biti 151 verificirani glas nego možda neki puno važniji ljudi i puno veći interesi?
Veličanstveni bi rekao da ne treba dramatizirati.
Crni Marko bi tražio popis.
Crni Labud bi samo pitao: “A što ako su stvarno glasovali po svojoj savjesti?”
I tu nastaje problem. Jer ako su stvarno glasovali po svojoj savjesti, onda ovo nije samo poraz Dragana Primorca. To znači da je netko u sustavu shvatio da tajni listić znači upravo ono što piše – da je tajan. A to je već vrlo opasna stvar.
Jer danas HOO. Sutra možda nešto drugo. A prekosutra, ne daj Bože, izbori na kojima će ljudi stvarno glasovati kako žele.
JESEN ĆE BITI EKSTRA KIŠNA
Ovo ljeto je možda vruće, ali jesen u stranci… jesen će biti ekstra kišna.
Ne znam tko je izdao Šefa. Možda neki od onih 13 glasova razlike. Možda netko iz Vijeća. Možda netko tko je do jučer sjedio u prvom redu i glasno pljeskao. Možda netko tko se kleo u kandidata, a onda iza zastora napravio nešto sasvim drugo. A možda, i to je najgora mogućnost, nitko nikoga nije izdao.
Možda su ljudi jednostavno glasovali. Po vlastitoj savjesti. I zato ću još jednom nazvati Veličanstvenog, Crnog Marka i Crnog Labuda.
Veličanstveni će vjerojatno šutjeti.
Crni Marko će vjerojatno nešto već imati zapisano.
A Crni Labud će vjerojatno postaviti ono svoje jedno, kratko i neugodno pitanje: “Tko je rekao da je Šef uopće imao 81 glas?”
I tu ću ja natočiti još jednu šljivovicu, doktoru usprkos. Jer očito nam je ostalo samo da čekamo jesen. A možda i sljedeću tajnu glasačku kutiju.
Anđelko Jeličić
