By Hrvatski pjesnik, feljtonist, esejist, novelist i putopisac Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. 6. 1873.-Zagreb, 17.3. 1914.) po mnogima je najbolji i najveći hrvatski književnik.
O njegovim djelima napisano je pregršt knjiga, ali nažalost još se nitko nije usudio (a očito ni želio) snimiti igrani film, tim više što je cijeli njegov život pravi biser za nekog dobrog filmaša.
Prošle godine, objavio sam i knjigu „Razgovori Mladena Pavkovića s Antunom Gustavom Matošem“. Odgovore sam uzimao iz njegovih djela, odnosno svega onoga što je pisao.
S obzirom na još jednu obljetnicu njegove smrti, evo nekih mojih pitanja i odgovora iz te knjige koja ima stotinjak stranica.
Nu, Matoš je umro, kao što smo istaknuli, 1914., a mnoge je iznenadilo da se stječe dojam da je ovaj „razgovor“ možebitno obavljen – „jučer“!
Dakle, ovako sam počeo…
Gospodine Matoš. Jedan koji vas iznimno obožava i kojem ste vi idol, novinar, književnik i urednik, uz ostalo je napisao da „dobar pisac ujeda i mrtav“… Međutim, i onda i danas vi nemate samo obožavatelje, već i one koji vas ne vole, prije svega zbog vašeg hrvatstva…
- Dragi moj Pavkoviću. Barem bi vi trebali znati da u Hrvatskoj se gleda prijekim okom ako netko umije prednjačiti, ako se netko hoće izdvojiti. Svatko svakoga vuče dolje, kad već sam ne može naviše. Tako su se neslavno slomili mnogi veliki pothvati, tako je u blatu jala završio mnogi tragični pojedinac. Jal je posljednje utočište i glavno oružje filistara, netalenata, lijenčina i niškoristi. Em smo Hrvati.
Ali, oprostite, jalom se kod nas opravdavaju i oni koji misle da visoko lete, ili bolje rečeno neke tzv. „punjene ptice“…
- Imate pravo. Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. Kad su sposobnosti sitne, energija ništavna, a obrazovanost provincijska -onda je svaka prepreka dovoljno dobar izgovor za klonuće, za predaju, za ravnodušnost.
Nu, i unatoč toga mnogi se u Hrvatskoj i danas osjećaju žrtvom…
- Ništa nije lakše, ništa nije udobnije, ništa u Hrvatskoj nije omiljenije nego osjećati se žrtvom, prikazivati se poraženim, nositi krunu neuspjeha.
U tim riječima, kao da smo prepoznali i neke naše intelektualce…
- Pa, da. Naša elitna inteligencija nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljacima. Sjedi u zapećku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina.
Znači, kod nas nema mnogo prave i produktivne inteligencije…?
- Da, dobro ste rekli. Kod nas nema ni one strašne konkurencije koja zna u velikom kulturnom svijetu uništiti prije reda prve kulturne snage, pa zbog oskudice kulturnih radnika kod nas mogu živjeti i notorni glupani i nesposobnjaci od posla za koji su u velikim zemljama pozvani samo pravi talenti. Naročito u književne rabote znaju se kod nas trpati tipovi koji bi drugdje u najboljim slučajevima bili tek tipografi, knjigoveže. Ima kod nas talenata koji bi došli na površinu u najvećim literaturama, ali velika većina naših literarnih proizvoda vrijede tek za nas i kod nas, imajući u najboljem slučaju izvozne vrijednosti tek za milosrdno slavensko koje tržište. Nedavno je vulgarni „Reclam“ odbio neke prijevode s motivacijom da prevedeni Đalski ne nalazi kod njega čitalaca…
(…) Kad se već prisjećamo tih vaših teških dana, onda spomenimo da smo primili pismo od Viktora Novaka od 6. veljače 1914., a u kojem ste opisali svoje muke. Pismo je vrlo potresno, ali ćemo ga citirati: – „Oprerirao me dr. Mašek uz asistenciju dra Wickerhausera i Čačkovića (mlade ne spominjem). Sve trajaše četiri sata i na nesreću probudih se prije završetka iz narkoze. Na vratu mi napraviše tri rupe: jednu za cijev za disanje. Vrat mi je silno otekao, mogu ležati samo na leđima, hranili su me na cijev kroz nos, 12 noći nisam od silnog kašlja trenuo, jer me gnoj i silna sluz ne mogući kroz cijev nekoliko puta malo ne ugušila. Sad me već deset dana hrane na cijev, turenu kroz ranu na vratu, no kako ta rupa zarašćuje, boli su kod guranja cijevi to nesnosnije što se ta procedura opetuje 5 puta dnevno! Životinja ne bi to pretrpjela i da sam sve to znao, učinio bih samoubojstvo. Sutra će mi tu ranu sašiti, a kako ću se hraniti o tome ni pojma! Tko bi rekao da će se obična promuklost izvrći u tako infamnu bolest. Već u rimu sam patio kao niko moj, ali ovo me slomilo, žigosalo za uvijek, umorivši mi čak i dušu i mozag u tolikoj mjeri, da ne mogu najzabavnijih i najzanimljivijih stvari čitati. Ne tješe me ni izrazi simpatije cijele naše javnosti. Kao Job, ja sam tek komad bola i komad nemoćne kletve!“
Znači ponovno niste mogli gotovo ništa jesti?
- Uh, što bih dao, da mogu pojesti malo slanine sa kriškom kukuružnjaka! Meni je tako zlo, da do travnja nemam nade izaći, a ostanem li tu do travnja, ja ću poludjeti!
Međutim, ljudi, a poglavito vaši čitatelji, nisu vas zaboravili…
- Simpatije sa svih strana kod te bolesti začuđavaju me to više, što nisam od onih što ide za tim da se „populariše“. Naprotiv. Sa svima sam se svađao. Najčudnovatije je da primam darove sa strane te se u snu nadao ne bih. Tako me se sjetio i jedan željeznički ložač…
Nu, u međuvremenu ste izdržali i treću operaciju!
- Da ovog mjeseca, u martu, izdržah i treću groznu operaciju uha. Kad su mi jutros mijenjali zavoje od bola i slabosti sam se onesvijestio. Moja fizička i moralna snaga je sasvim skršena i ne bude li što prije bolje, ja sam gotov.
Nego, sjećate se vaše posljednje pjesme?
- Kako da ne! Prvobitno sam je naslovio „Nokturno“, a nakon toga sam ipak promijenio naslov u „Notturno“.
Red je da i nju čujemo…
„Mlačna noć¸u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrćak sjetno cvrći, jasan
Kao srebren ver;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.“
Nakon svega što smo znali i saznali, ne možemo se oteti dojmu da su vas mnogi unatoč svega pokušali poniziti, omalovažiti…
- Meni je život već satro jedan život, ali ovaj drugi život, život moje duše i moga duha: mene kao književnika ne će moći tako lako kompromitovati ljudi kojima nije sveta ni literarna patnja i sirotinja.
I na kraju što još možete reći?
- Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda.
I što još?
- Da osim hrvatstva ništa u meni nije iskreno!…
Nu, s „a-ge-emom“, tim zlatnim slovima, jednog velikog i nikad zaboravljenog hrvatskog književnika, želio sam i dalje razgovarati… Tek mu je bila 41. godina. Ali, tog 17. ožujka 1914. u njegovoj bolničkoj postelji ura je pokazivala 2 sata i 15 minuta. Olovka mu je ispala iz ruke, a oči su se najprije zaklopile, pa onda širom otvorile i ukočile. Ujutro, kad se počelo daniti, već je ležao na odru u mrtvačnici na Mirogoju. Gradski magistrat darovao mu je besplatni grob u polju I. razreda…Kad su ga vozili do posljednjeg počivališta, kiša je pljuštala. Ali tek što su lijes spustili u raku, prosijalo je sunce… Mnogi nisu vjerovali da ga više nema, pa su potajno očekivali da će se svakog časa odnekud pojaviti među njima i kazati:
- „Dečki, jeste vidjeli, kako je bio lijep moj sprovod?“
(Iz knjige „Razgovori Mladena Pavkovića s Antunom Gustavom Matošem“, 2021.)
Mladen Pavković
