By Lordan Zafranović, istaknuti i osporavani hrvatski filmski redatelj i pisac scenarija, rođen 1944. na Šolti, već desetljećima izaziva oštre društvene i političke osude u Hrvatskoj. Iako mu se ne može osporiti redateljska vještina i nekadašnji međunarodni uspjesi s filmovima poput Okupacija u 26 slika, Pad Italije i Večernja zvona, njegovo djelovanje u domovini doživljava se u sklopu ideoloških obmana. Naime, njegov najnoviji četverosatni film o djeci Kozare, Zlatni rez 42, ponovno je uzburkao javnost i nametnuo pitanje njegovih stvarnih namjera.
Zafranović je napustio Zagreb i Hrvatsku u ljeto 1991., neposredno prije izbijanja otvorenoga ratnog sukoba. Sam redatelj tvrdi da je bio izložen političkim pritiscima i ozbiljnim prijetnjama zbog rada na dokumentarnom filmu Krv i pepeo Jasenovca i filmu Zalazak stoljeća. Prema njegovim riječima, tadašnji čelnici televizije upozorili su ga da mu je glava u torbi i da ima dvadeset i četiri sata da napusti zemlju. S druge strane, kritičari u Hrvatskoj ističu da je otišao jer se politički i ideološki svrstao uz propadajući jugoslavenski poredak. Potkraj 1989. nakratko je ušao u Savez komunista Hrvatske, a nakon toga više nije mogao u samostalnoj Hrvatskoj računati na položaj povlaštenoga državnoga filmaša. Nakon odlaska, godinama je živio i radio u Parizu i Pragu.
Kritičari iz desnih i državotvornih krugova često spominju prividnu proturječnost Zafranovićeva odnosa s domovinom. S jedne strane neprestano optužuje Hrvatsku za povratak ustaštva i nacionalizam, a s druge ta mu je ista država u socijalizmu osigurala visoki životni standard i nekretnine, poput biranih stanova u Zagrebu, koje je koristio. Ta činjenica služi kao dokaz da Zafranović nužno nije bio istinski progonjen, već da ga je sustavno mazio tadašnji politički vrh koji je izdašno novčano potpomagao njegove zamisli.
U očima hrvatske javnosti i povjesničara, Zafranoviću se na teret stavlja nekoliko ključnih obmana i povijesnih krivotvorina. Kroz iznimno sirove i mučne prizore nasilja, predbacuje mu se da je namjerno obezvrijedio Hrvate, prikazujući ih kao skupno zlo. Njegove izjave u kojima tvrdi da skida ustašku košulju u ime svog naroda doživljavaju se kao nametanje skupne krivnje cijeloj naciji. Njegovi povijesni prikazi Drugoga svjetskog rata i Jasenovca često zaobilaze izvorne arhivske dokumente i probrano uvećavaju brojke i svirepost, što uvelike odgovara promidžbi iz Beograda.
U beogradskom Sava centru, pod pokroviteljstvom tamošnjega državnoga vrha, svjetla pozornice ponovno padaju na dobro poznato lice političkih obmana. Najnovije djelo Lordana Zafranovića još jednom dokazuje da ovaj praški učenik ne snima filmove radi umjetnosti, već radi namirivanja starih ideoloških računa i održavanja mita o isključivom hrvatskom genocidnom genu. Priča o progonu brzo blijedi pred činjenicama. Taj isti Zafranović u komunizmu je bio, kao što smo već istaknuli, klasični dvorski redatelj. Poredak mu je davao golema proračunska sredstva, punu slobodu i birane stanove, a on je zauzvrat isporučivao točno ono što je partijska povijest tražila. Brutalne slike u kojima se hrvatski narod prikazuje kao skupno bolesno i divlje društvo. Kada se ta ideološka kula od karata raspala, bijeg je bio tek logičan odlazak nekoga tko u demokratskoj Hrvatskoj više nije mogao biti državni miljenik.
Njegov najveći grijeh ne tiče se umjetničkih i vidljivih osobina, on leži u svjesnom povijesnom krivotvorenju. To se najbolje vidjelo u sramotnom propustu s promidžbenim oglasom. U želji da proda priču o stradanju pod ustaškom čizmom, njegova je tvrtka bez srama uzela autentičnu sliku hrvatske izbjegličke djece iz Egipta i potpisala ih kao srpske žrtve. Kada su uhvaćeni u laži, uslijedilo je nemušto opravdanje o pogrešci, no šteta je učinjena.
Zafranović se voli zaklinjati u krik protiv fašizma. Međutim, navodi iz njegovih razgovora za medije razotkrivaju posve drukčije namjere. Njegov navodni čin pokajanja zapravo je podlo etiketiranje. U svojim istupima navodi kako govori o svom vlastitom narodu koji je u jednom trenutku počinio užasno zlo te da pokušava film upotrijebiti da bi se ispričao u ime svog naroda. Tvrdi da nema oprosta ukoliko netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, te da filmom skida ustašku košulju sa sebe. Ove rečenice ne predstavljaju glas razuma, već duboku uvredu za našu, demokratsku Hrvatsku koja je davno osudila sve zločine NDH. Tko je Lordan Zafranović da u ime cijelog naroda prosi oprost na beogradskim crvenim tepisima? Tko mu je dao ovlast da drži moralne prodike državi u kojoj se ustaška košulja ne nosi nigdje osim u njegovim mučnim vizijama i političkim fantazijama službenog Beograda i Banje Luke?
U cijeloj ovoj priči posebno poražavajuće djeluje činjenica kako je Zafranović u film majstorski ubacio hrvatske glumce, privučene isključivo izdašnim plaćama. Neki od njih, poput Lučeva ili Bitorajca, očito uopće ne razmišljaju o tome kakvo djelo snimaju niti kakvu poruku ono šalje, vodeći se isključivo logikom da uzmu što više novca. Sudjelovanje domaćih glumaca u djelima koja služe kao polazište za prekrajanje povijesti razotkriva duboku krizu savjesti i moralni pad na našoj kulturnoj sceni. Kada novac postane jedino mjerilo umjetničkog djelovanja, gubi se svaka odgovornost prema vlastitom narodu i istini.
Hrvatski se branitelji nisu borili za to da domaći glumci po Beogradu snimaju filmove usmjerene protiv vlastite prošlosti. Umjesto da su nakon prve svečane izvedbe, na koju proračunato nisu otišli, ostali u Beogradu kao sastavni dio te odurne srpske promidžbe, oni se vraćaju u Hrvatsku s džepovima punim eura zarađenih na blaćenju vlastite zemlje. Taj bijeg od crvenog tepiha u zadnji čas nije nikakav čin domoljublja, već kukavički pokušaj pranja ruku nakon obavljenog posla. Znali su što snimaju i za koga snimaju, a njihovo naknadno ograđivanje samo potvrđuje da su svjesno pristali biti lutke na koncu u tuđim političkim igrama.
Konačni autogol Zafranović je zabio sam sebi. Iako tvrdi da snima univerzalnu priču o zlu, film ponosno pokazuje na zatvorenim prikazivanjima crkvenim i političkim krugovima u Srbiji koji i danas otvoreno poriču genocid u Srebrenici i slave ratne zločince iz devedesetih. Ta vrsta sljepoće pokazuje da je redatelj postao ništa drugo doli puko oružje u rukama tamošnje kulturne politike, koja je njegov film izdašno novčano poduprla. Zafranović je najavio da je ovaj film njegov završni udarac. Ako je suditi po viđenom, to je doista završni udarac, ali njegovoj vlastitoj vjerodostojnosti i ugledu u domovini, koji su s ovim djelom nepovratno pali na nulu.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
