By Pokolj u Kusonjama, koji je započeo na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1991., ostao je urezan u kolektivnu svijest kao jedan od najsvirepijih ratnih zločina u Domovinskom ratu. Toga su dana hrvatski domoljubi, osamnaest pripadnika “A” satnije 105. bjelovarske brigade ZNG-a i dvojica policajaca, upala u pomno pripremljenu neprijateljsku zasjedu u selu Kusonje pokraj Pakraca. Nakon cjelodnevne herojske obrane u kući s brojem 55, ostavši bez streljiva i ne želeći napustiti svoje ranjene suborce, preživjeli su se predali. Uslijedilo je zvjersko mučenje i likvidacija zarobljenika, čija su tijela bačena u prvu masovnu grobnicu u Rakovu Potoku. Dvije godine kasnije, na istom mjestu, terorističkim napadom na majke i obitelji žrtava ponovljen je zločin koji predstavlja vječnu crnu mrlju na savjesti čovječanstva.
U rano jutro tog sudbonosnog 8. rujna, vod branitelja krenuo je improviziranim oklopnim vozilom u izviđanje prema zloglasnom četničkom uporištu. Iz zasjede iza barikade zasula ih je nemilosrdna paljba. Transporter je uništen, a preživjeli heroji zaklon su pronašli u obližnjoj kući, pretvorivši je u utvrdu. Satima su ovi bjelovarski mladići pružali nadljudski otpor, dok su lokalni pobunjeni Srbi i paravojne postrojbe nemilosrdno tukli po kući teškim naoružanjem.
Kada je nestalo i posljednjeg metka, vođeni lažnim obećanjima o poštovanju vojničkih prava, izišli su podignutih ruku. No, neprijatelj nije imao časti. Ranjene i nemoćne branitelje vezali su žicom, divljački zlostavljali i masakrirali. Svirepo i bez imalo milosti pobijeni su Nikola Benkus, Željko Nesek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinec i Ante Tandara. Potom su kamionom odvezeni i pokopani poput životinja u tajnu jamu u Rakovu Potoku kako bi se zatro svaki trag ovom gnusnom činu. Hrvatska javnost morala je čekati siječanj 1992. godine da se selo oslobodi i započne stravična ekshumacija, gdje su majke prepoznavale svoje ubijene i izmrcvarene sinove po potrganim križićima i lančićima.
Tragedija Kusonja time nije stala, a mržnja krvnika pokazala je još jednom svoje najstrašnije lice dvije godine kasnije. Na drugu obljetnicu masakra, 8. rujna 1993. godine, obitelji poginulih, majke, suborci i državni dužnosnici okupili su se na mjestu stradanja kako bi postavili spomen-vijenac i odali počast. Usred ceremonije, na području koje je tada bilo pod izravnim sigurnosnim nadzorom mirovnih snaga UNPROFOR-a, odjeknula je razorna eksplozija. Srpski teroristi potajno su podmetnuli nagaznu minu točno na mjesto komemoracije. U tom podlom, kukavičkom napadu na civilne žrtve i obitelji poginulih, na licu mjesta poginuli su Stanko Palić, Mirko Novak i Milan Mišljenović, trojica časnika 105. brigade, dok je trinaestero ljudi teško ranjeno. Među stradalima su bile i same neutješne majke koje su došle oplakati svoje sinove ubijene dvije godine ranije. Ovaj čin neviđene brutalnosti dogodio se pred očima međunarodne zajednice, čiji je argentinski pukovnik Bendini tek naknadno priznao dio vlastite krivnje i odgovornosti za propuste u osiguranju.
Ova stravična tragedija i njezine strašne ljudske posljedice ostale bi u još većem mraku zaborava da ih u trajni spomen nisu uklesali hrvatski filmski umjetnici kroz različite forme. Prvi i iznimno potresan dokumentarni zapis donio je ugledni redatelj Miroslav Mikuljan u svom vrhunskom filmu „Priča o zlatnom lančiću“. Taj izvrsni dokumentarac u fokus stavlja duboku i razdiruću patnju Zorice Posarić, majke poginulog branitelja Marija, koja u neopisivoj boli prepoznaje i identificira izmrcvano tijelo svoga sina upravo po zlatnom lančiću i križu oko vrata nakon ekshumacije iz masovne grobnice.
Dva desetljeća kasnije, Kristijan Milić snimio je „Broj 55“ – vrhunski, potresni ratni i akcijski igrani film koji je vjerno i brutalno rekonstruirao samu dvadesetčetverosatnu bitku za kuću u Kusonjama. Milićevo je ostvarenje proglašeno prvim pravim suvremenim akcijskim filmom o Domovinskom ratu, a na Pulskom filmskom festivalu 2014. trijumfiralo je s čak osam Zlatnih arena, uključujući i onu najprestižniju – Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Miliću su za ovaj film priznanje dodijelile i braniteljske udruge. Dobio je „Veliku zlatnu plaketu-.Da se ne zaboravi“. Kao kruna tog filmskog i povijesnog bedema protiv zaborava, nastao je i najnoviji igrano-dokumentarni film „Pamtimo vas – Kusonje 1991.“ autora Marina Sabolovića i Borne Marinića. Ovaj jedinstveni projekt donosi potpuno novu, emotivnu dimenziju tragedije jer u njemu uloge svojih očeva glume upravo stvarna djeca poginulih bjelovarskih heroja. Time je povijesni prijenos istine zatvorio svoj krug, ostavljajući trajni i neizbrisivi spomenik generaciji koja je u krvi rođena.
Danas, desetljećima nakon ovih stravičnih događaja, Kusonje ostaju ogledni primjer hrvatskog stradanja, ali i spomenik pravosudnom nemaru. Iako je dio počinitelja dospio pred lice pravde tek nakon vojno-redarstvene operacije Bljesak, mnogi izravni krvnici, nalogodavci i lokalni doušnici koji su postavili zasjedu i podmetnuli minu i dalje slobodno šetaju. O ovom se zločinu u široj javnosti i dalje nedovoljno govori i piše, gurajući sudbinu bjelovarskih vitezova i stradalih članova njihovih obitelji na margine povijesnog pamćenja. Dokle god imena ovih heroja ne budu jasno odzvanjala, i dokle god se o njihovoj žrtvi bude govorilo tiho, naša će kolektivna savjest ostati zakinuta za istinu. Oni nisu zaslužili tišinu – zaslužili su vječni spomen, pravdu i trajno sjećanje naroda za koji su dali sve.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
