By Evo što se dogodi kada jednom umišljenom „velikom” piscu Ministarstvo kulture i medija odbije dati dvije tisuće eura poticaja za njegovu knjigu. Odmah se podigne neviđena prašina, jer su dotičnom, iz nekog razloga, otvorena baš sva hrvatska javna glasila. Riječ je o Miljenku Jergoviću, piskaralu kakvog Hrvatska još nije imala. Može on pisati, i piše, što god hoće, ali nevjerojatno je koliko ga se i gdje objavljuje, baš kao i druge koji nemaju nimalo milosti prema Hrvatima i Hrvatskoj. Cijeli taj fenomen poprima razmjere apsurda: puno ga se objavljuje, a zapravo ga malo tko čita. Knjige mu uglavnom skupljaju prašinu po policama, no medijski prostor i dalje neumoljivo okupira.
Podsjetimo, Jergović je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini došetao u Zagreb i tu ostao. Takve uvjete i takve nagrade kakve on ovdje ima nije imao ni sam Ernest Hemingway. Čudi nas samo što ga dežurni obožavatelji još nisu predložili i za Nobelovu nagradu. Ovaj se pisac potpuno raspao kada je saznao da za svoj roman prigodnog naziva „Rat” od Ministarstva neće dobiti poticaj. Kuka Jergović po društvenim mrežama kako ga je osobno ministrica Nina Obuljen Koržinek navodno „prekrižila” s popisa odabranih, uspoređujući tajnovitost Ministarstva s vatikanskom upravom. Pokušava se prikazati kao žrtva političkog progona i državne cenzure, a sve zbog navodnog grafita na njegovu neboderu.
Tu dolazimo do ključnog kontrasta koji potpuno razotkriva ovu dramu. Jergović se javno sramoti i glumi progonjenog izopćenika; državni novac uopće nije otišao nekakvim podobnim političkim poslušnicima, već u ruke književnih veličina. Poticaj su, bez ikakvog medijskog jadikovanja, dobili autori koji su za klasu jači i umjetnički ostvareniji, daleko bolji pisci od Jergovića. Među njima se, tek da spomenemo, poglavito ističe hrvatski general Ivan Tolj, koji odlično piše i objavljuje, ali ga razne spisateljske mutikaše ne vole jer je domoljubni pisac. To što je Jergović odbijen, i to drugu godinu zaredom s istom knjigom, nije nikakva cenzura, nego jednostavna i pravedna procjena povjerenstva da su ovi, neusporedivo kvalitetniji autori, napisali znatno bolja djela. Ipak, njemu i njemu sličnima to isto Ministarstvo kulture godinama je plaćalo brojne prijevode i otkupljivalo brda knjiga.
Jergoviću i njegovoj povlaštenoj skupini jedan Ivan Aralica predstavlja istinski književni Mount Everest. To dokazuje i sramotna ignorancija domaćih medija. Razni jergovići se po svojoj književnoj težini i umjetničkoj vrijednosti jednostavno ne mogu ni mjeriti s Araličinim kolosalnim knjigama. O Jergovićevoj propaloj zaradi od 2000 eura pišu se poduži novinski napisi; akademik Aralica, autor remek-djela kao što su „Psi u trgovištu”, „Duša robova” i „Okvir za mržnju”, nedavno je proslavio svoj veliki 96. rođendan, a da to vodeći mediji gotovo da nisu ni spomenuli.
Ova nepravda najočitija je na primjeru istinskih domoljubnih pisaca, poglavito onih koji stvaraju u iseljeništvu, potpuno odsječeni od državnih jasala. Dok se u Zagrebu novac dijeli onima koji pljuju po vlastitoj zemlji, hrvatski pisci u dijaspori, od Kanade i Sjedinjenih Američkih Država do Australije i Čilea, desetljećima u tišini i o vlastitom trošku čuvaju hrvatski jezik i identitet. Književnici iz hrvatske političke emigracije, poput sudbina Vjenceslava Čižeka, koji je zbog domoljublja oslijepio po jugoslavenskim robijama, ili Antuna Bonifačića i Rajmunda Kuparea, stvarali su kapitalna djela u tuđini bez ikakve pomoći domovine. I današnji vandomovinski autori javno upozoravaju na to da Ministarstvo kulture podupire čak i glumce i pisce koji su početkom devedesetih dezertirali iz Hrvatske, dok za hrvatsku književnost u iseljeništvu nema ni novca ni mjesta na kulturnim tribinama. Istinske veličine i čuvari hrvatske riječi dostojanstveno stvaraju izvan domovinskih medija, a prostor okupiraju piskarala koja od vlastite države agresivno traže i novac i status žrtve.
Ovoga puta riječ je o umišljenom spisateljskom bolesniku koji Split javno naziva „Skejinom Palankom”, no najgore od svega je što ga financira sama hrvatska država, kao i mnoge druge slično orijentirane pisce. Zanimljivo, još se nijedan autor domoljubnih knjiga nije našao toliko pogođenim, iako Ministarstvo u pravilu ne podupire, ili tek iznimno rijetko, ono što se naziva domoljubnom književnošću. Ti se ljudi ne bune toliko burno. Možda se neki i bune, ali njihove pobune nitko ne želi i neće objaviti, za razliku od „jadnog” Jergovića koji već najavljuje da će se iz inata prijavljivati na baš svaki idući natječaj i javno objavljivati svoje odbijenice.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
