By Nedavno se u medijima pojavila neočekivana vijest da je Trump potpisao ugovor oko Greenlanda sa tamošnjom lokalnom vladom i Danskom, putem kojeg SAD dobiva pravo na proširenje svoje sadašnje vojne baze, uspostavom novih, kao i prava da dade svoj veto što se tiće stranog utjecaja, ulaganja na otoku.
To je izazvalo uobičajnu kritiku da Trump ustvari želi Ameriku teritorijalno proširiti, zato je uz Greenland bacio svoje oko i na Kanadu. Kao obično nedostaje jedna šira geopolitička slika izvan one koja je vezana za Trumpa kao osobu.
Postoji ona izreka u sportu “igraj loptu a ne igrača”, iz toga proizlazi i kriva procjena Trumpovih poteza, bilo to u vezi Greenlanda, bilo rata u Iranu ili ranije intervencije u Venezueli. Sve su to gopolitički potezi vodeće svjetske sile na čijem čelu se momentalno nalazi Donald Trump. Njegovim odlaskom s političke scene za godinu i pol promjenit će se način vođenja američke vanjaske politike ali ne sproveđenje njenih strateških interesa.
Primjerice, rat u Iranu je posljedica ranijih ratova, u Iraku i Afaganistanu, neovisno o kojoj se političkoj administraciji u Americi radilo. U tom smislu Trumpova bi se vanjska politika mogla svrstati u tako zvane preventivne, umjesto da čeka da se nešto dogodi ide intervenirati da se takvo nešto ne dogodi, na vrijeme spriječi.
Tipičan je primjer intervencija u Iranu, zajedno sa Izraelom, ili bolje rečeno kao podrška izraelskoj intervenciji koja bi se ostvarila sa ili bez američkog učešća da se spriječi iransko atomsko naouružavanje. Ako se konflikt nemože izbjeći bolje je biti prvi, zadati prvi udarac.
Ugroženost slobodne plovidbe u Hormuškom zaljevu se nije moglo izbjeći. Ta je plovidba bila i jednom prije ugrožena nakon dolaska islamnskih fundamentalista na vlast u Iranu. I tada su SAD intervenirale, Operacija bogomoljka 1988., i potopile polovicu iranske ratne mornarice kao osveta što su ovi minirali jedan američkih ratni brod.
Ne intervenirati na vrijeme znaći pustiti da kriza eskalira, kao na pr. ruska invazija na Ukrajinu koja već ulazi u petu godinu trajanja, sa katastrofalnim posljedicama, ogromni ljudskim žrtvama čije brojke prelaze milijun i pol!
Uza svu retoriku Trump nije specifično namjeravao okupirati Greenland nego ga strateški vojno osigurati vis a vis sve to veće asertivnosti Rusije i Kine u Artičkim vodama. Amerika je tu imala i prije mnogo više utjecaja pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata (DSR) Greenland je služio kao baza za rat u Europi. Sadašnja ratna baza na sjevero-zapadnoj strani Greenlanda nije dovoljna iz više razloga.
Što se tiće Kanade situacija je kompleksna. Djelovi, provincije, Kanade bi rado prešli, postali, dio SAD jer su ekonomski usko povezani sa susjednom silom, dok je francuski govereći Quebec već ranije izrazio želju za otcijepljenjem.
No, glavni problem izmđu Kanade i SAD je razlika u postocima u trgovini koja ide u korist Kanade. Trumpova je želja da se ta razlika izravna i isto tako da Kanada, slično EU, daje više za naoružanje a ne da zavisi u obrani od SAD. Sugestija mogućeg pripajanja Kanade je tipična Trumpova floskula u ostvarenju gore navedenih ciljeva.
Ali još smiješnija za uzvrat je ideja kanadskog prvog ministra, premijera, Carney da Kanada postane ‘pridružena članica’ EU!? Čudne zamisli nekog, kako je to netko nazvao, paralelnog svijeta. Ustvari Carney, ljevičar, bivši britanski bankar, poznat je i po još jednoj smiješnoj ideji da se u svijetu stvori alternativni blok kao protu-sila supersilama. Kao da se sile samo tako stvaraju. Možemo zamislit efikasnost takve jedne tvorevine.
Sama činjenica da je ideja priključena dobila potporu i to od samog vrha EU je zabrinjavajuća. Nažalost daje stvarnu sliku jednog čisto tehnokratskog svijeta u čijim kuloarima sve je moguće samo ne realnost.
U tu politiku već se kroji i najnovije tehnološko otkriće a to je Umjetna inteligencija, artificial intelligence (AI), koja prijeti svijetu, ne samo da osvoji nego i zamjeni ljudski um. Poziva se da svijet općenito zauzme jedan definitivni stav, kontrolu, samo se ne kaže kako.
A pošto se za prevlast natječu dvije vodeće svjetske sile (SAD i Kina) uzalud je govoriti o nekoj trećoj. Drugim riječima ulazimo u jedan novi, nadajmo se, hladni rat, gdje dogovor među silama je jedino riješenje.
Hrvatska u takvom jednom okruženju može samo apelirati da do dogovora dođe, sve samo ne rat. A kad je riječ o ratu nije nam potrebno o tome previše govorit jer smo s time i te kako dobro upoznati.
Ustvari, na našim prostorima opet se huška s ratom, pogotovo u susjednoj Srbiji, potencira se naoružavanje, retorika opće opasnosti. Vraćamo se u vremena DSR koji izleda još nije završio na ovim našim prostorima. I nije za čuditi se da mnogi političari i tako zvani povjesničari kad treba Hrvatsku ocrnuti više o tom ratu govore nego o Domovinskom, kako je to nedavno na jednom forumu primjetio jedan hrvatski branitelj, general.
Domovinki rat je bio, kako je to mnogo puta naglašeno, “čist ko suza”, niti je bilo moguće sakriti što se događa na terenu. Sloboda tiska u svijetu pridonjela je sažetom, iako ne uvijek objektivnom, obavještavanju kroz razne novine, televiziju. Sasvim drugačije prilike u DSR, a dolaskom na vlast totalitarnog komunističkog režima povijest su pisali takozvani pobjednici, jasno po partijskom diktatu, čije posljedice ispaštamo dan danas.
Poznata Churchilova “željezna zavjesa” koja se nakon 1945. spustila nad Istočnom Europom zahvatila je, nasuprot javnom mijenju, i Jugoslaviju. Bila je to kulisa unutar kulise, jer je Jugoslavija tada bila korisna, služila Zapadu kao tampon zona vis a vis Sovjetskom savezu.
Nekadašnji ante murales cristiantis i dalje je prisutan na našim prostorima, sada zamjenjen šengenskom granicom. Borba se nastavlja dan danas, u obrani krvavo stećene države, ne toliko od vanjskih koliko unutarnjih neprijatelja: petkolonaša, jugonostalgičara, takozvanih “antifašista”, propagatora ”srpskog sveta”, koji svijesno rade sve samo ne za dobrobit hrvatske države i hrvatskog naroda.
Koji nažalost sjede u samom Hrvatskom saboru, u sveučilištima, u kulturnim i javnim ustanovama. To je cijena demokracije, ili bolje rečeno ucjena demokracije, ali nije to samo kod nas. Pogledajte iz kuda dolazi najviše kritike, napadi na američkog predsjednika, ne iz neprijateljskih režima, Kine, Rusije, Irana, nego iz vlastite države.
To je jedino moguće u demokraciji, ali uza sve negativnosti važno je demokraciju očuvati od totalitarnih naleta, pogotovo od ekstremne ljevice. Umjesto dojučerašnje klasne nova se borba za prevlast odvija kroz pedagoške ustanove, institucije, da bi se ostvarila kulturna hegemonija. Radi se na oblikovanju jednog novog kurikuluma od strane jedne nove intelektualne, organske (Gramsci) marksistički orijentirane vangarde, vis a vis tradicionalne.
Zato je od ogromne je važnosti da nova umjetna inteligencija ne padne u krive ruke. Komunistička Kina već na tome radi, toga su svijesne SAD, jedina svjetska sila koja joj se može suprostaviti, parirati, uzesti vodstvo u svoje ruke za dobrobit čovjećanstva. Sve drugo je prazna retorika koja ide u korist neprijatelja.
Toga moramo biti svijsni, ne odustati, nedati im predaha. Neće proći, “no pasaran”!
Stjepan Asić
