By Već desetljećima bolujemo od teške moralne bolesti: na riječima se kunemo u svetinje, dok u praksi slavimo estradnu prividnost, izbjegavanje poreza i jeftinu zabavu. Kada se podvuče crta pod pojam domoljublja, uočava se zastrašujući društveni ponor. Na vrhu tog ponora, kao moralni stupovi ove zemlje, stoje stvarni junaci – branitelji koji su tisuću devetsto devedeset prve bez kune u džepu, u blatu i rovovima, dali živote za slobodu zemlje bez ikakve materijalne računice. To su bili ljudi koji nisu računali s tečajnim listama, dionicama ni poreznim olakšicama. Dali su ono najvrjednije što čovjek posjeduje – vlastiti život, zdravlje i mladost – bez ikakvog jamstva da će dočekati sutra. Njihovo domoljublje nije imalo pokrovitelja, nije imalo oglašivačku agenciju niti je tražilo pljesak gomile. Bilo je to čisto, tiho i tragično davanje za opće dobro.
Nu, povijest nas uči da je u tim najtežim trenucima domoljublje značilo potpunu osobnu i materijalnu ugrozu. Rijetki pojedinci iz iseljeništva, poput Antona Kikaša, (ali i niza drugih, da ih sada ne nabrajamo), preuzeli su golem osobni rizik, uložili vlastiti novac te stavili glavu u torbu kako bi, kao Kikaš, Domovini dopremili zrakoplov s oružjem pod paljbom. Kikaš i njemu slični nisu pitali što će od države dobiti, nego što joj mogu dati, riskirajući dugogodišnju tamnicu i vlastiti život za slobodu naroda. S druge strane provalije danas bahato paradira javna elita: interesna skupina koja Domovinu voli isključivo pod uvjetom da im je ta ljubav – unosna. Između nesebičnog davanja iz tisuću devetsto devedeset prve i današnjeg iskorištavanja državnih obilježja zjapi nepremostiv jaz, stvarajući bolan ponor između žrtve i dobiti.
TKO SU DOMOLJUBI
Otvara se ključno pitanje: tko su uopće domoljubi? Jesu li domoljubi oni koji svaku svoju suzu, svaku otpjevanu pjesmu i svaki izlazak na teren s nacionalnim dresom masno naplaćuju? Može li se istinskim domoljubljem nazvati djelovanje pojedinaca koji od vlastite države uzimaju sve – od društvenog ugleda do višemilijunskih plaća – a zauzvrat joj ne daju ništa, skrivajući svoj dobitak na stranim računima? Kod njih je na djelu isključivo domoljublje na jeziku, dok im je novčanik sigurno skriven u inozemstvu.
Inače, neka nas nitko ne uvjerava suprotno, od domoljublja se u Hrvatskoj itekako može živjeti, a za određene društvene skupine ono je postalo najunosnija gospodarska grana. Dok je za tisuće anonimnih građana domoljublje značilo davanje svega bez kune zauzvrat, za odabrane je ono postalo sredstvo plaćanja kojim se kupuju luksuzni automobili i nekretnine. Od domoljublja u praksi najkonkretnije žive estradni trgovci osjećajima koji pjevaju o rodnoj grudi i patnji junaka za visoke plaće, a svaku suzu i mahanje zastavom masno naplaćuju. Vrhunac dvoličnosti nastupa kada ti isti pjevači i njima slični prebace svoje poslovanje ili prebivalište u strana porezna utočišta poput Monte Carla, Luxemburga ili Cipra, kako svojoj voljenoj Domovini ne bi platili ni centa poreza za bolnice i škole.
Uz njih živi i politička kasta u odijelima koja prisvaja pravo na nacionalni identitet, a svaku kritiku podmitljivosti ili lošeg sustava proglašava napadom na državu. Njihovo domoljublje traje točno onoliko koliko i pristup proračunskom novcu. U istom krugu povlaštenih nalaze se i profesionalni trgovci braniteljskim položajem koji su zasluge iz rata pretvorili u trajno poduzeće, trgujući utjecajem u zamjenu za stanove i državne potpore. Istodobno, država dopušta da se u politički prostor neprestano ubacuju i oni predstavnici manjina, poput Milorada Pupovca, koji zajednicu uporno vraćaju u Drugi svjetski rat. To vječito kopanje po dalekoj prošlosti i namjerno poticanje narodnih podjela ne služi napretku zemlje, već osiguravanju vlastitih političkih stolica i proračunskih sredstava, dok se stvarni temelji današnje Hrvatske namjerno guraju u drugi plan.
TKO SU JADNE ESTRADNE DIVE DA MORAMO ZNATI SVE O NJIMA
Nu, dok se u javnosti slavi estradni sjaj i dok odabrani žive od domoljublja, stvarni domoljubi i obitelji onih koji su dali živote gurnuti su manje-više na rub društva. Oni ne žive u dvorcima i ne plove na skupim brodovima. Dok obitelji poginulih branitelja i ratni vojni invalidi, pa i sami istinski branitelji koji nisu imali sreće da budu ranjeni, često tiho i dostojanstveno podnose teret svakodnevnog preživljavanja, država dopušta da prave nacionalne ikone postanu oni koji su u najtežim vremenima bili na sigurnoj udaljenosti, poput Šerbedžije i sličnih.. U zemlji u kojoj su pravi junaci ostavili kosti u masovnim grobnicama, današnjim uzorima proglašavaju se oni čije se domoljublje mjeri kvadratnim metrima šahovnice na prsima, dok im se računi nalaze u Monaku ili Dubaiju. Lako je pjevati o grobovima i patnji za visoke iznose, a onda prvu zrakoplovnu liniju iskoristiti za bijeg tamo gdje se vlastitoj državi ne mora platiti porez za liječenje hrvatske djece i za dostojne mirovine onih koji su zemlju branili.
Mediji bez prestanka prate svako javljanje estradnih zvijezda poput Maje Šuput ili Nine Badrić ili čak kćeri i supruge pok. Dine Dvornika, s ekskluzivnih svjetskih iinih odredišta, a javnost to guta kao jeftinu zabavu i bježanje od stvarnosti. No, u pozadini tog lažnog sjaja skriva se okrutna ekonomska zbilja. Račun za djelovanje države, koji povlašteni izbjegavaju plaćati bježeći u inozemstvo, na kraju uvijek plati običan mali čovjek – blagajnica na minimalnoj plaći i umirovljenik koji prekopava kante za smeće. Oni plaćaju puni porez na svaku štrucu kruha, dok se estradni domoljubi voze u privatnim zrakoplovima, prodajući vlastito slavoljublje pod predstavljanje Domovine. Domoljublje na jeziku služi kao savršen paravan za sebičnost, brišući svaku moralnu granicu u društvu koje više ne prepoznaje razliku između istinske žrtve i dobiti. Istinsko domoljublje u miru ne nosi markiranu odjeću, ne maše zastavama s palube višemilijunskog broda i ne naplaćuje svaku kretnju prema narodu. Ono je tiho, svakodnevno i pošteno: ono plaća porez, poštuje zakone, bori se protiv podmitljivosti i čuva prirodu za buduće naraštaje. Sve ostalo je samo skupa predstava za naivne.
ŠTO UČE DJECA U ŠKOLI
Zastrašujuća posljedica ovog društvenog rascjepa prelijeva se izravno na najmlađe naraštaje. U hrvatskim školama djeca uče teoriju o suvremenom domoljublju i građanskoj dužnosti. Učitelji ih poučavaju da se Domovina voli poštenim radom i brigom za zajednicu. Kroz posjete mjestima stradanja poput Vukovara, Škabrnje, Voćina i mnogih drugih, ona dobivaju jasnu sliku o tome da je sloboda plaćena krvlju. Međutim, kada ta ista djeca izađu iz učionica i upale svoje pametne telefone, suočavaju se s brutalnim društvenim licemjerjem. Na društvenim mrežama vide da u stvarnom svijetu odraslih pravila ne vrijede za sve. Primjećuju da sustav i mediji kao najveće domoljube slave upravo one koji skrivaju novac u inozemstvu, zarađuju na narodnim osjećajima i javno krše zakone države u koju se kunu. Kada djeca vide da se glasno domoljublje na jeziku bogato nagrađuje skupim automobilima, dok obitelji onih koji su dali živote bez kune jedva spajaju kraj s krajem, kod njih se umjesto odgovornosti razvija razočaranje. Školska teorija gubi bitku pred agresivnim estradnim ponašanjem, a mladi ljudi s vremenom pravo mirnodopsko domoljublje počinju doživljavati kao lažnu frazu od koje u Hrvatskoj zarađuju samo podobni i povlašteni, dok oni sami jedini izlaz vide u odlasku iz zemlje. Tako se cementira konačna pobjeda dobiti nad žrtvom.
E, moj narode!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
