By Najbolje bi bilo i najatraktivnije da se brod Galeb otegli na obalu kraj Golog otoka, jer bi posjetitelji na jednom mjestu vidjeli dvije stvarne strane Titova djelovanja. Spajanjem ta dva nespojiva svijeta, blještavila plutajuće rezidencije i surovog kamenog logora, stvorio bi se autentičan povijesni prostor bez cenzure i lažnog sjaja. Josip Broz Tito i Galeb u povijesnom su smislu neraskidivo vezani uz Goli otok, a ne uz Rijeku, jer upravo te dvije točke predstavljaju naličje iste vladavine. Rijeka je za Galeb bila tek usputna luka i brodogradilište za tehničko održavanje. Goli otok je bio izravni proizvod politike koja se osmišljavala na tom istom brodu. Gledajući kroz prizmu održavanja apsolutne vlasti, može se vjerovati da bi samom Titu takav raspored bio draži. Brod s kojeg je vladao i otok na kojem je lomio svaku neposlušnost bili su ključni stupovi njegova režima.
Hrvatska stvarnost, međutim, ponovno ispisuje apsurdne stranice u kojima se više od 14,6 milijuna eura ulaže u estetsko dotjerivanje i pretvaranje u muzej broda Galeb, simbola raskoši, bančevanja i političke propagande jugoslavenskog vlastodršca. U riječkoj se luci s nestrpljenjem i pod krinkom „industrijske baštine“ uređuju luksuzni stanovi, saloni i palube na kojima je komunistička elita uživala u nedodirljivom sjaju. Istinska mjesta nacionalne tragedije, poput Maceljske šume i stotina drugih masovnih grobišta, i dalje čekaju dostojanstveno državno priznanje i zakonski položaj spomen-područja. Nevjerojatno je da država koja je svoj suverenitet i slobodu krvlju platila u obrambenom Domovinskom ratu, raskrstivši s tlačiteljskim i sveobuhvatnim sustavom bivše države, danas mirno promatra kako se kroz proračunska sredstva posredno oživljava kult ličnosti čovjeka kojeg današnja povijesna znanost i neoborivi dokazi izravno terete za masovna poratna smaknuća, otvaranje zloglasnih logora i sustavno gušenje svake demokratske misli.
Put do ovog povijesnog apsurda zakonski je utrt još 10. listopada 2006. odlukom Ministarstva kulture RH. Ono je pod izgovorom zaštite „tehničke i industrijske baštine“ prve polovice 20. stoljeća zbog slojevite povijesti broda (izvorno talijanskog trgovačkog broda RAMB III i njemačkog minopolagača Kiebitz) stvorilo pravni okvir za proglašenje Galeba kulturnim dobrom, otvorivši tako lokalnim vlastima vrata za bjesomučno trošenje javnog novca. Sa zaštićenim Galebom i ranije osiguranim Kumrovcem, Hrvatska danas apsurdno ima dva velika službena kulturna dobra posvećena jugoslavenskom komunističkom zločincu. Njezina vlastita povijesna stratišta istovremeno žude za dostojanstvom.
Takva praksa, premda duboko uvredljiva za domaće žrtve, nažalost je moguća i u nekim drugim državama koje su izabrale model komercijalizacije totalitarne prošlosti umjesto navezivanja na njezino potpuno uklanjanje. Rumunjska tako drži otvorenima luksuzne palače diktatora Nicolaea Ceaușescua, a Italija pod krinkom privatnog vlasništva i povijesnog turizma tolerira hodočašća Mussolinijevoj grobnici u Predappiju. S druge strane, države s jasnijom povijesnom odgovornošću primjenjuju posve suprotne modele: Njemačka je Hitlerov bunker u Berlinu potpuno zatrpala i preko njega izgradila obično parkiralište kako bi spriječila stvaranje kulta ličnosti. Mađarska je u svom znamenitom Memento Parku sve komunističke kipove izmjestila na daleku periferiju grada, pretvorivši ih u strogo kontroliran, izoliran edukativni poligon bez trunke glamura.
Hrvatska je, pak, umjesto njemačkog i mađarskog odmakla od prošlosti izabrala model u kojem Maceljska šuma, natopljena krvlju više od deset tisuća žrtava, među kojima i dvadeset i jednog svećenika, biva potpuno gurnuta na rub i prepuštena borbi entuzijasta i udruga, bez ikakvog položaja službenog državnog spomen-područja. Za krvnike i njihovu plutajuću ostavštinu bez oklijevanja se pronalaze milijuni. Kosti mučenika iz Maclja, pobijenih bez suda i bačenih u jame koje su godinama služile kao Titovo privatno lovište, država tretira kao usputni upravni teret. Jednaka dvoličnost i povijesno sljepilo vidljivi su i nedaleko od Rijeke, na samom Golom otoku. Ti silni milijuni uloženi u raskošnu jahtu mogli su poslužiti za sustavno uređenje i obnovu tog autentičnog otoka-logora. Na njegovim surovim zidinama i golom kamenu, tik uz usidreni Galeb, jasno bi se i bez uljepšavanja sudarila dva Titova lica: diplomatski sjaj za strane moćnike i zvjerska tortura za vlastiti narod. Umjesto takve otrežnjujuće povijesne istine, Goli otok je ostavljen da propada pod udarima bure i zaborava. Pod egidom očuvanja baštine, uz riječku obalu i Kumrovec, istodobno se stvara novo hodočasničko mjesto za sljedbenike propalog režima.
Za Galeb novca uvijek ima i ima, a društveni, infrastrukturni i državotvorni prioriteti izvrnuti su ruglu. U ovoj sudbonosnoj zamjeni teza, s jedne ćemo strane imati raskošno uređen brod muzej Galeb. S druge strane, visoko na Medvedgradu, stoji zanemaren i gotovo zaboravljen Oltar domovine. To sveto mjesto, podignuto u čast svim palima za slobodu i neovisnost, umjesto da bude središte nacionalnog ponosa i državničkih protokola, godinama biva gurnuto na marginu javnog interesa i službene skrbi. Za novi stadion u napaćenom i herojskom Vukovaru novci se moraju mukotrpno sakupljati od samih građana i privatnih ustanova. O izgradnji prijeko potrebne nove bolnice u Zagrebu još uvijek nema ama baš ništa osim pustih obećanja na papiru. Golem se novac mogao uložiti u ove goruće potrebe naroda, kao i u izgradnju nove škole u ratom stradaloj Škabrnji, obnovu zoološkog vrta ili zapuštene komunalne mreže u Rijeci. Da je bilo imalo političke i povijesne mudrosti, ovi milijuni poreznih obveznika mogli su postati temelj za izgradnju reprezentativnog, velebnog nacionalnog muzeja Domovinskog rata, koji bi na dostojanstven način trajno slavio pobjedu, slobodu i stvaranje današnje hrvatske države. Građani svakodnevno svjedoče nedostatku osnovnih sadržaja, zgrada za djecu i bolesnike, a javne vlasti biraju financirati projekt koji slavi totalitarni luksuz. To bjelodano prikazuje duboki, sramotni nesrazmjer u tretiranju povijesne istine u suvremenom hrvatskom društvu. Sjaj diktature ponovno se nameće kao kulturno dobro, a vapaj za pravdom i dostojanstvom žrtava i heroja ostaje utišan pod tonom skupe, novopofarbane brodske rđe.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
