By Podjeli
☩ DOK JOŠ ZNAMO TKO SMO, HRVATSKA IMA BUDUĆNOST! ☩
Postoje stvari koje čovjek može izgubiti, a da ih ponovno pronađe. Postoje pogreške koje može ispraviti i putovi na koje se može vratiti. Ali kada narod zaboravi tko je, odakle dolazi i što je dužan ostaviti svojoj djeci, tada počinje gubiti nešto što se ne može vratiti preko noći.
Narod ne nestaje samo kada mu se oduzme zemlja. Ponekad počinje nestajati onda kada zaboravi zašto je ta zemlja sveta.
A Hrvatska nikada nije bila samo komad zemlje između granica. Ona je stoljećima bila molitva naših majki, žulj na rukama naših očeva, zvuk crkvenih zvona iznad naših sela i nada naraštaja koji nisu dočekali slobodu koju mi danas imamo.
Ona je uspomena na one kojih više nema i odgovornost prema djeci koja tek dolaze.
Zato danas postavljam pitanje koje bi svaki hrvatski domoljub morao barem jednom postaviti samome sebi.
HOĆEMO LI SVOJOJ DJECI OSTAVITI HRVATSKU KOJU SMO NASLIJEDILI ILI ZEMLJU KOJU VIŠE NEĆE PREPOZNAVATI?
✠ VJERA KOJE SE NE SMIJEMO SRAMITI!
Ja ne vjerujem u budućnost naroda koji se srami vlastitih korijena. Ne vjerujem u napredak koji od čovjeka traži da zaboravi svoje pretke, da se odrekne svojih običaja ili da vlastitu vjeru skriva kako bi drugima dokazao svoju vrijednost.
Kršćanstvo nije slučajna stranica hrvatske povijesti. Ono je duboko utisnuto u našu kulturu, naše blagdane, našu umjetnost, naše obitelji i način na koji su generacije prije nas razumijevale život, žrtvu i odgovornost.
Naši su stari podizali crkve i onda kada su jedva imali za vlastiti dom. Molili su se u vremenima kada je bilo teško, čuvali običaje kada ih se pokušavalo potisnuti i prenosili vjeru djeci jer su znali da se ne nasljeđuje samo zemlja, nego i duhovni temelj na kojem se gradi život.
Zar bismo mi danas trebali šutjeti o onome što su oni čuvali?
Ne tražimo da itko prezire tuđu vjeru. Ne tražimo da itko bude manje vrijedan zbog svojega podrijetla. Ali ne prihvaćam da se od hrvatskoga naroda očekuje da vlastitu kršćansku baštinu tretira kao nešto čega se mora opravdavati.
Poštovati druge ne znači odreći se sebe. Biti svoj nije grijeh, a voljeti Hrvatsku nije razlog za ispriku!
✠ OBITELJ, NAROD I DOMOVINA — RIJEČI KOJE MORAJU ZNAČITI NEŠTO!
Prečesto slušamo velike riječi, a premalo govorimo o stvarnom životu hrvatskoga čovjeka.
O mladima koji odlaze jer ovdje ne vide sigurnu budućnost. O roditeljima koji se pitaju hoće li moći svojoj djeci osigurati dom. O djedovima i bakama koji svoje unuke gledaju preko ekrana jer su njihove obitelji život morale potražiti daleko od Hrvatske.
I dok se govori o gospodarskom rastu i potrebama tržišta rada, moramo se zapitati zašto Hrvatska ne uspijeva stvoriti dovoljno snažne uvjete da njezini ljudi ostanu, rade, osnivaju obitelji i podižu djecu u vlastitoj zemlji.
Nije dovoljno govoriti o demografiji. Potrebno je graditi Hrvatsku u kojoj će se život isplatiti živjeti.
Obitelj mora biti stvarni prioritet. Hrvatski radnik mora moći dostojanstveno živjeti od svojega rada. Mladi moraju imati priliku riješiti stambeno pitanje, a roditelji ne smiju osjećati da je odlazak iz Domovine jedini put do sigurnosti.
Jer država koja zaboravi vlastite obitelji polako gubi i vlastitu budućnost.
✠ HRVATSKA IMA PRAVO ČUVATI SVOJ IDENTITET!
Danas se Hrvatska suočava s velikim migracijskim i demografskim promjenama. O njima moramo govoriti otvoreno, odgovorno i bez straha od neugodnih pitanja.
Hrvatska ima pravo provoditi učinkovitu kontrolu granica, zahtijevati poštovanje svojih zakona, uređivati dolazak stranih radnika i očekivati da se osobe koje zakonito dolaze integriraju u hrvatsko društvo, uče naš jezik i poštuju naš ustavni poredak!
Nema odgovorne migracijske politike bez jasnih pravila. Nema uspješne integracije bez obostranog poštovanja. I nema ozbiljne demografske strategije ako se potrebe gospodarstva promatraju odvojeno od dugoročnih interesa hrvatskoga naroda.
Ne smijemo svakoga stranca promatrati kao prijetnju. Ali isto tako ne smijemo odustati od prava da postavimo pitanje kakvu Hrvatsku želimo graditi i što smo dužni sačuvati.
Naša kršćanska baština, hrvatski jezik, kultura, običaji i nacionalni identitet nisu prepreka budućnosti. Oni su dio temelja na kojima tu budućnost trebamo graditi!
Od hrvatske vlasti zato tražimo jasne odgovore, odgovornu politiku i konkretne rezultate. Ne želimo da se o nacionalnim interesima govori samo kada treba osvojiti glasove. Želimo da oni budu mjerilo stvarnih odluka.
Hrvatska ne mora biti protiv drugih da bi napokon počela ozbiljno brinuti o sebi!
✠ HRVATSKA DIJASPORA — NISTE ZABORAVLJENI!
Posebno se obraćam Hrvatima izvan Domovine.
Vama koji ste otišli trbuhom za kruhom. Vama koji ste rođeni daleko od hrvatske zemlje, ali ste od svojih roditelja naslijedili hrvatsku riječ, pjesmu i ljubav prema zemlji svojih predaka.
Vi niste fusnota hrvatske povijesti. Vi ste njezin živi dio!
Znam da se ne može svatko vratiti. Znam da su mnogi otišli jer su morali, kako bi svojoj djeci osigurali bolji život. Zato vam ne želim dijeliti lekcije, nego poslati poruku. Hrvatska vas ne smije zaboraviti, a ni vi ne zaboravite koliko možete značiti njezinoj budućnosti!
Vaše znanje, iskustvo, poduzetništvo, ulaganja, kulturne udruge i hrvatski jezik koji prenosite svojoj djeci mogu ponovno povezati ono što je udaljenost razdvojila.
Hrvatska mora stvarati uvjete za povratak, ulaganje i suradnju. Mora pokazati da su vrata Domovine otvorena ljudima koji je žele graditi.
A vi, gdje god bili, čuvajte ono što ste naslijedili. Naučite svoju djecu hrvatskim riječima. Pokažite im zemlju svojih predaka. Prenesite im priče koje su vas oblikovale.
Jer domovina nije manje naša samo zato što nas život odvede daleko od nje.
Hrvatska je snažnija kada se njezini ljudi ne dijele na one koji su ostali i one koji su otišli, nego povezuju u onome što ih čini jednim narodom.
✠ PRAVAŠTVO ZA 21. STOLJEĆE!
Za mene pravaška misao nije samo uspomena na velike ljude i povijesne govore. Ona mora biti živa odgovornost prema hrvatskom narodu, slobodi i vlastitoj državi.
Otac Domovine dr. Ante Starčević nije važan samo kao ime iz prošlosti, nego i kao podsjetnik da sloboda naroda mora biti povezana s njegovim dostojanstvom i pravom da odlučuje o vlastitoj sudbini.
Danas ta odgovornost znači graditi državu u kojoj se pošten rad cijeni, obitelj štiti, hrvatski jezik njeguje, nacionalna baština čuva, a javna vlast polaže račune građanima.
Znači imati hrabrosti reći da hrvatski interesi nisu manje vrijedni od interesa bilo koje druge države ili političke strukture.
Znači čuvati vlastito, a poštovati tuđe. Braniti svoje vrijednosti bez mržnje. Biti otvoren svijetu, ali ne izgubiti sebe.
I zato želim ostaviti misao koja sažima moju ljubav prema Domovini i moje razumijevanje pravaške odgovornosti u 21. stoljeću:
„Hrvatska nije samo zemlja kojoj pripadam! Hrvatska je ljubav koju nosim, zavjet koji živim i budućnost za koju se borim! Dok god u meni kuca hrvatsko srce, moja će riječ i moje djelo svjedočiti da Naša Sveta Domovina Hrvatska nikada nije samo naslijeđe predaka, nego odgovornost koju dugujemo svojoj djeci.”
☩ Tomislav Grmovšek
To je moj pogled na pravaštvo koje treba Hrvatskoj danas. Ne samo riječi, nego djela. Ne samo ponos na prošlost, nego odgovornost za budućnost. Ne samo zastava u ruci, nego ljubav prema zemlji koja se dokazuje svakoga dana.
✠ DOK JOŠ ZNAMO TKO SMO, HRVATSKA IMA BUDUĆNOST!
Jednoga dana naša će djeca gledati što smo im ostavili.
Hoće li imati zemlju u kojoj mogu ostati? Hoće li znati jezik svojih predaka? Hoće li razumjeti zašto su naši stari čuvali vjeru, obitelj i običaje? Hoće li se hrvatska zastava vijoriti iznad živih sela i gradova punih dječjega smijeha? Hoće li se naši iseljenici moći vratiti u Domovinu koja ih dočekuje stvarnim mogućnostima, a ne samo lijepim riječima?
Ne želim da naš odgovor bude šutnja.
Želim Hrvatsku koja zna što je naslijedila i ima hrabrosti to sačuvati. Hrvatsku u kojoj će mladi vidjeti budućnost, obitelji sigurnost, radnici dostojanstvo, a naši ljudi u svijetu razlog da ponovno budu bliže zemlji svojih predaka.
Ne želim Hrvatsku koja će se bojati vlastitoga identiteta. Želim Hrvatsku koja će ga nositi ponosno, mirno i odlučno.
Jer nismo dužni biti manje Hrvati da bismo bili dobri ljudi.
Nismo dužni zaboraviti svoje korijene da bismo poštovali druge.
I nismo dužni prepustiti budućnost slučaju dok još možemo raditi, stvarati i odgovorno odlučivati.
Budi ponosan na ono što jesi — Hrvat!
Ne zbog mržnje prema drugome, nego zbog ljubavi prema vlastitome. Ne zbog onoga što smo bili, nego zbog onoga što još možemo postati.
Za našu djecu. Za naše obitelji. Za naše pretke. Za Hrvate u Domovini i diljem svijeta.
Za Hrvatsku koja zna svoje ime, čuva svoje svetinje i ne odustaje od svoje budućnosti.
I neka vječno živi Naša Sveta Domovina Hrvatska!✠ Za Hrvatsku i slobodu
✠ Bog i Hrvati
⛨ Tomislav Grmovšek
Podjeli
