Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Moja kći je izvrsno odradila maturu i upisala se na pravni fakultet, kao i njezina prabaka, baka i ja, na što sam iznimno ponosna. Ne iz neke osobne sujete ili zbog toga što mislim da bi se naša profesija morala kao zanat prenositi s koljena na koljeno, nego zato što smo joj očigledno uspjeli prenijeti ljubav prema tom plemenitom zvanju, a donekle i zato što smatram da smo joj poslužili kao dobar uzor.

Naime, svaka od nas je svoj poziv obnašala sa dubokom spoznajom da on podrazumijeva veliku razinu odgovornosti, imperativ osobne suzdržanosti i samozatajnosti te izbjegavanje radikalnih istupa u javnom prostoru. Na svoje dužnosti nismo stupile „instantno“, već smo prolazile dugotrajan i uobičajen put od vježbeništva, savjetništva pa sve do konačnog izbora na mjesto suca, što znači da smo imale mogućnost usvojiti sve alate potrebne za uspješno obavljanje ove časne dužnosti. Negdje sam čula narodnu izreku koja kaže da se treba čuvati starog brice i mlade pravde. Te se izreke, mišljenja sam, doista treba držati.

Porazna je, a ujedno i neoboriva činjenica da se danas se na pravni fakultet ne upisuju isključivo odlikaši, što je velika promjena u odnosu na „moje vrijeme“. Što se točno dogodilo sa pravnim fakultetom odnosno sa percepcijom pravne struke kod mladih ljudi možemo samo nagađati, no zasigurno nedavna privođenja sudaca, nisu pripomogla tome da se naša struka uspješno obrani od kritika javnosti odnosno da inspirira našu mladost. Veliki filozof Epiktet je davno napisao:„ Jao državi gdje sucima sude!“

Sjećam se „sudnice“ moje bake, u „palači pravde“, koja je bila jednako neugledna kao i moja, no postojala je jedna bitna nijansa koja je umanjivala bijedu opisanog sobička. Atmosfera u njoj je bila potpuno drugačija. Odvjetnici su se uljuđeno ophodili sa sucem, ustajali su kad bi govorili, prije čega su molili za dopuštenje da uzmu riječ, a moja baka se ponašala dostojanstveno, civilizirano  i „sudački“.

U to doba su sudskim hodnicima prolazili neki od najvećih pravnih umova i nije bilo dvojbe oko toga da su vrijedni poštovanja svojih kolega koji su učili iz njihovih stručnih i znanstvenih radova.

Budući u Hrvatskoj ne postoji institucionalno pamćenje (postoji tek usmena predaja), osjećam kao svoju dužnost da to apostrofiram u javnom prostoru, jer je opći pad civilizacijske razine kojem svjedočimo, doista šokantan. Tolerantan ton komunikacije, poštovanje prema institucijama, ali s druge strane i ponašanje samih dužnosnika doživjeli su krah, što građani itekako uočavaju jer se situacija pogoršava rapidno. Upravo zato je u javnom prostoru potrebna međusobna komunikacija o društveno značajnim temama koja će pridonijeti demokratičnosti i preobrazbi našeg posttranzicijskog društva koje još ima problema sa razumijevanjem abecede demokracije. Mi naime, i nakon tridesetak godina od uspostave demokratske države još uvijek ne znamo što sudac smije činiti u javnom ophođenju, što znači priječi granicu slobode izražavanja i povrijediti kodeks sudačke etike, a što bi trebalo biti uljuđeno  komuniciranje sa javnošću.

Političko-socijalna kriza oko izbora predsjednika Vrhovnog suda, međusobna prepucavanja i gostujući suci u popularnim emisijama koji se pozirajući uz „debele spise“ ljute na javnost što ne razumije složenost sudačkog posla i ne daje bezrezervnu podršku sucima (zaboravljajući pri tom nemile korupcijske afere) samo su doprinijeli jačanju daljnjeg nepovjerenja javnosti u pravosuđe.

U godišnjem izvješću o vladavini prava u svim državama članicama koje obuhvaća pravosudne sustave, okvir za borbu protiv korupcije, slobodu i pluralizam medija te institucionalna pitanja sustava uzajamne kontrole i ravnoteže između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, Komisija je ukazala na neke od problema sa kojima se kao društvo moramo početi nositi. U izvješću se tako spominje zavrzlama oko izbora predsjednika Vrhovnog suda te se osvrće na prijedlog DSV-a o jačanju uloge struke u izboru sudaca. Spominju se i etički i disciplinski postupci protiv nekih sudaca, koje se naravno izričito ne imenuje, a posebno se apostrofira nepovjerenje javnosti u neovisnost sudstva.

Istovremeno slušamo i čitamo, u većem broju medija izjave nekih političara, novinara i dijela analitičara koji smatraju kako suci ne bi smjeli istupati u medijima, odnosno kako je to političko djelovanje i stoga strogo zabranjeno.

Je li tome baš tako, pitanje je koje se već dulje vremena provlači kroz javni prostor i na njega nema jasnog odgovora. Sjetimo se suca Kolakušića koji je puno prije nego je prestao biti sudac gotovo redovno gostovao u političkim emisijama i vrlo jasno se određivao oko mnogih škakljivih tema. Ovih dana se spominje sudac Dobronić kao kandidat na mjesto predsjednika Vrhovnog suda i apostrofira se kako je i on često u medijima.

Je li svaki sudac koji istupi u medijima političar i treba li zbog toga stegovno odgovarati, zašto su baš neki suci u medijima, dok ostali nisu i je li pritisak politike na neovisnost sudstva kada se sucima brani istupanje o temama koje se njih tiču odnosno koje su pozvani i stručni komentirati, pitanje je na koje za sada nemamo odgovora. Jesam li ja, koja nikad ne istupam u medijima i ne izražavam se o političkim temama poštujući sudački imperativ suzdržanosti, potencijalni političar zato što sada otvaram diskusiju o temi koja je zasigurno u okviru mog poziva, odnosno tiče se komunikacije suca sa javnošću, također se u Hrvatskoj može postaviti kao pitanje.

Važno je istaknuti da su ta pitanja u zrelim demokracijama već odavno riješena i da su postavljeni standardi koje valja uvažavati i u našoj hrvatskoj svakodnevnici.

Rastući trend nepovjerenja naših građana prema sucima i pravosuđu općenito, nameće sucima obvezu uspostave kanala za izražavanja pojedinačnog mišljenja u javnom prostoru (uz pristojnu razinu samokritike i preuzimanje načelne odgovornosti za trenutno stanje) kako bi se dojam građana u navedenom segmentu popravio. To ne znači da su suci pozvani komentirati aktualna politička zbivanja ili simpatizirati pojedine političke odnosno društvene skupine, već znači da smiju (u određenim situacijama su i dužni) komentirati pitanja koja potpadaju pod pojam vladavine prava te sve druge teme koje neće biti potencijalna prepreka ako se neki slučaj koji bi se te teme ticao, pojavi pred tim sucem koji javno izražava svoje mišljenje u javnosti.

Nakon ovog kratkog, osobnog osvrta koji ima za cilj potaknuti na razmišljanje sve dionike vlasti i javnost te potaknuti atmosferu snošljivosti i međusobnog uvažavanja (ipak sam ja i sudac izmiritelj pa je red da „mirim“) držim korisnim ukazati na Mišljenje br. 18. (2015) Savjetodavnog vijeća europskih sudaca koje se bavi temom položaja sudske vlasti i njezinog odnosa s drugim državnim vlastima u modernoj demokraciji. U mišljenju stoji da bi se u analizama i kritikama koje jedna državna vlast upućuje ostalim državnim vlastima trebalo odražavati uzajamno poštovanje. Neuravnotežene kritike koje upućuju političari mogu uzrokovati ozbiljne probleme. Njima se može ugroziti povjerenje javnosti u sudstvo što bi u ekstremnim slučajevima, moglo dovesti do napada na ustavnu ravnotežu demokratske države.

U obranu nekih kolega moram reći da su mediji pozivali pojedine suce da daju izjave o temama koje su javnosti atraktivne, a to su obično bile teme iz domene kaznenog prava jer javnost interesira tko je priveden, hoće li za to odgovarati i sl. pa su „zvijezde“ medija bili kazneni suci i odvjetnici, što je samorazumljivo. Javnosti su rijetko interesantna civilna suđenja i presude, osim ako ih se izravno ne tiču, poput revolucionarne presude za „Švicarac“ koju je donio moj kolega, sudac Dobronić koji inače nije bio sklon istupima u medijima, no nakon te presude je postao građanima zanimljiv, a posljedično i medijima.

Mene osobno nitko iz najčitanijih novina ili medija općenito, nije zvao da pojasnim građanima, primjerice prednosti medijacije, moguće uzroke nezadovoljavajućeg investicijskog okruženja u Hrvatskoj, neadekvatno organizirane poslovne procese ili pak nedostatak pregovaračke kulture. A možda bih mogla pridonijeti tome da javnost osvijesti kako je teško imati dobro sudstvo kad u njega država nedovoljno ulaže. Mogla bih pokušati odgovoriti na pitanje zašto naši mladi pametnjakovići danas rijetko upisuju pravo, koji je korijen porasta nemotiviranog sudačkog kadra i kako je raditi u zgradi suda u kojoj je polovica zgrade stradala u potresu pa sud ima na raspolaganu samo dvije velike dvorane koja se dijeli na sve suce…To eventualno zanima struku. Javnost ne.

Razlog zbog kojeg pišem članak za ovaj portal, a koji će možda nekome biti interesantan, jer suci po navici (djelomice i u strahu) šute i neobično je kad progovore u ovoj formi, jest taj, što je urednik na moju „ponudu tema“ o kojima mogu nešto napisati (prednosti medijacije, suđenje pred trgovačkim sudovima te potreba unaprjeđenja poslovnih procesa i horizontalnog upravljanja, dakle sve što „se ne prodaje“), umjesto hvala, ali ne treba, rekao, odlično, napišite. U zahvalu za iskazani interes za stručne i javnosti načelno nezanimljive teme, odlučila sam tako istupiti iz zone komoditeta i osvrnuti se na aktualno stanje unatoč mogućim neugodnostima.

Nadam se da će ovaj kratki osvrt poslužiti kao poticaj na toleranciju, a ujedno i poziv na prvi sastanak javnog mirenja gotovo zavađenih dionika aktualne javne rasprave.

Iva Buljan


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Pravosuđe