By U euforiji većinskih ljevičarskih medija “plavi tsunami” je jedan od šarolikih naziva s kojim se obilježava nedavna pobjeda “plavih” američkih Demokrata na srednjoročnim izborima. Ustvari trebalo bi stajati “crveni” tsunami, po ekstremnim ljevičarskim kandidatima izabranim u američki senat i donju kuću kao i i guvernerima (županima) pojedinih država.
No, politička slika je puno više složenija nego što se na prvi pogled čini. Kao na pr. za Predsjednika Trumpa se kaže da je sada postao “lame duck” što bi se moglo prevesti kao osoba bez utjecaja, iako njegov mandat traje još dvije godine.
Ono ključno u cijeloj ovoj priči i malo poznato široj javnosti je činjenica da Predsjednik ima pravo na veto. Drugim riječima što god dvije kuće američkog parlamenta odluće Predsjednik može odbit. To znači da se odluka Parlamenta nemože sprovesti u djelo. Nastaje pat pozicija, jednostavno sve drugo funkcionira osim Parlamenta.
To znači da se ovlasti Predsjednika u ovim izborima nisu smanjile kako se to na velika zvona najavljuje. On, Trump, je i onako dobar dio svojih planova, pogotovo u vanjskoj politici, radio mimo Parlamenta, što ne znači, kako to mnogi krivo tumače, da radi izvan zakona.
Ne, jer u SAD Predsjednik ima puno veću moć nego drugi predsjenici u drugim državama, on ima združenu moć predsjednika države i predsjednika vlade u jednom, i više od toga. Tako primjerice za rat sa Iranom nije bilo potrebno tražiti odobrenje Parlamenta iako je tada imao većinu u obe kuće.
SAD nisu zvanično u ratu sa Iranom za što bi trebalo odobrenje Parlamenta nego je on sproveden kao specijalna sigurnosna operacija koju je predsjednik mogao sam poduzeti bez ičijeg odobrenja. Tako će biti i u slijedeće dvije godine.
Ovi izbori iako važni nisu ključni jer se ne bira nova vlada. To će biti za dvije godine s time da Demokrati, koji sada imaju kontrolu u Parlamentu, kao i Predsjednik Trump, moraju voditi brigu o međusobnim odnosima i percepciju koju će ostaviti na birače. To je ustvari glavni plus ovih izbora, neka vrst mjerila za obe strane.
Sigurno ste primjetili da u ovih nekoliko tjedana nikakvih vijesti nije bilo iz Perzijskog zaljeva, Hormuškog tjesnaca. Zašto, zato jer se je situacija stabilizirala, što ne odgovara lijevim grupacijama i medijima. Iako se prijevoz nafte nije normalizirao u smislu kako je to bilo prija konflikta ipak je dosegao, i čak u nekim slučajevima prešao, prijašnji volumen.
Sve se i dalje odvija pod nadzorom američke flote, sa ponekim tu i tamo incidentima od strane “hrabre” Iranske Revolucionarne garde koja je, ako se sjećate, neprestano bila na Tv ekranima sa svojim brzim čamcima nauružanim sa jednim mitraljezom na provi, pardon, pramcu, i ogromnom iranskom zastavom, sigurno radi hlada, i prijetila američkoj sili.
Važno je znati da je blokada iranskih izvoza nafte i plina i dalje totalna sa katastrofalnim posljedicama za iranski režim. Režim koji se bori sa ogromnom inflacijom, oskudicama, ekonomskim rasulom.
Ono najvažnije, što je dovelo do poraza za Republikanace (Trumpa) na nedavnim izborima je cijena nafte. Ona je, uzprkos izvozu kakav je bio i u pred ratnim vremenima i dalje visoka, jer su velike količine zaliha diljem svijeta ispražnjene i sad ih treba popuniti, a s druge strane politička situacija na terenu nije još riješena, što stvara nepovjerenje na tržištu.
Kako je netko rekao nije toliko kriva politika, politićki potezi, Trumpove administracije nego vremenski ishod. U obrnutom smislu “chicken didn’t come home to roost soon enough”, pile nije stiglo kuci na vrijeme da snese jaja, prije izbora. To bi se trebalo dogoditi u slijedeće dvije godine što bi uvećalo šansu Republikancima da sa novim kandidatom iznesu pobjedu.
Slavlje Demokrata se nastvalja. Dobro je da se malo opuste jer ih čekaju burna vremena sa novo izabranim anti državnim kandidatima koji otvoreno podržavaju terorističke organizacije i žele totalno promjenit američko društvo, od kapitalističkog u socijalističko.
Trump po običaju, na putu u ostvarenju većinu svojih ciljeva u prve dvije i ranije četri godine sada misli na nasljeđe, kako će ga povijest zapamtiti. Nadgledava širenje svog dvorca, pardon, Bijele kuće; gradnju mogućeg slavoluka, tipa iz vremena Rimskog carstva; čistoću vode u umjetnom jezeru Lincon Memorial Reflecting Pool, koja je sada tako čista da je moguće u tom oglednom, odraznom, bazenu vidjeti svoju vlastitu, narcističku, sliku.
“Good on ya mate”, što u australskom žargonu, fino rečeno, znaći “bravo druže”. (Da nebi krivo shvatili, ne radi se o “onom“ drugu, iz ‘bivše”!)
U međuvremenu u Hrvatskoj sve je po starom. Još jedna afera, ovog puta sigurnosne naravi: “profesor prava koji je pod pseudonimom pisao srbijanskim studentima, agitirao za njihovo osvajanje vlasti, intervenirao u liste i pohodio skupove i predavanja u Srbiji, dok je istovremeno nadzirao hrvatske obavještajne službe”.(Narod hr.)
Eto, jedan mala transgresija koja ne zaslužuje veliku vladinu pozornost, kao na primjer automatski otkaz umjesto vlastitog odstupanja od službe. Osoba koja i dalje predava na Pravnom fakultetu, drugim rijećima prenosi svoj (ne) sigurnosni rezume na nova pokoljenja. Sasvim normalno!
Ustvari taj se tip hvalio svojim podvigom i to gdje, u srpskim medijima, kao na pr. u susjednoj Republici srpskoj. Ko neki “hrvatski” James Bond, tako da je s punim pravom Aleksandar Vučić na svojim skupovima mogao reći da strane tajne službe utjeću na studente. Na predavanjima u Beogradu naglasio je da je bio:
“počašćen što je bio karika u lancu vaših veza s Hrvatskom jer je zajednička borba najbolji put do posljeratnog pomirenja”!? Izgleda da je imao važnu ulogu u ponovnom ostvarenju “bratstva i jedinstva “ na ovim “našim” prostorima.
I jasno, Vlada RH o tome nema pojma ili je možda namjerno zažmirila na jedno oko? Ono još važnije je da se je dotićni profesor hvalio između ostalog da bio protiv Thompsona i da se zalaže da se njemu i pripadnicima HOS-a zabrani “ustaški” pozdarv “Za dom …. “!
Mislim da je s time oprao svoje okaljeno lice, želeći zaustaviti “ustaški Marš …” kroz Lijepu našu. Siguran sam da mu je to bila najvažnija dužnost u sigurnosnim službama, jer za vanjske neprijatelje lako se sazna ali za unutarnje, kako ovaj slučaj pokazuje, to je već malo teže. Dobro da ovo nije još jedan tsunami, da je sigurno bi bio “crvene boje”.
Stjepan Asić
