By ….Borba za projekte, ekonomiju i gospodarstvo i čišćenje vlastitih redova od korupcije i svega što miriše na nju, prvorazredna je zadaća Andreja Plenkovića i jedina pretpostavka za osvajanje trećeg mandata na parlamentarnim izborima, što do sada nije pošlo za rukom ni jednoj političkoj stranci u Hrvatskoj.
Ono što je u hrvatskom javnom prostoru mainstream, ono što je osobito popularno i privlačno kao politička taktika, jest činjenica, da uvjetno rečeno „desničari“, sve ono što je liberalno, sve što je politički centar, osobito lijevi, proglašavaju mentalnim komunizmom, jugoslavenštinom, udbaštvom i četništvom, dok su domoljubi, kršćanski demokrati, ili konzervativci, za centriste i lijeve liberale u pravilu, ustaše, nacisti, fašisti i crnokošuljaši. To je taj vječiti politički rat i igra jakih dojmova i insinuacija, rat koji se na društvenim mrežama pretvorio u slapove mržnje, netolerancije i svega što s politološkom filozofijom nema baš nikakve sveze. Ide se đonom, niskim strastima i populističkom hranom za „stoku sitnog zuba“, jer očito samo taj i takav diskurs u javnom prostoru pada na plodno tlo i u krilo hlebinskim glasačima.
Nerijetko se broje krvna zrnca, a osobito je popularno guglanje obiteljskog stabla istaknutih političara. Otac Tomislava Tomaševića po habitusu je desničar, bio je član HSP-a, dobrovoljac je Domovinskog rata i kao takav se našao na izbornoj listi Domovinskog pokreta. Njegov sin Tomislav egzemplarni je dokaz da jabuka ne pada ispod očevog stabla, jer on i njegov omiljeni kućni ljubimac, pas Boško Buha, u ideološkom smislu nemaju baš ništa zajedničko s tatom Tomaševićem. Za Tomislava Tomaševića su glasovali svi LGBT aktivisti u Zagrebu, a ti isti rodno osviješteni glasači njegovom ocu nikada ne bi dali ni pola glasa!
Kod Andreja Plenkovića ipak važi pravilo da jabuka ne pada daleko od stabla! Kod njega nema iznimke koja čini pravilo! Kod njega kao kod Tomislava Tomaševića ne vrijedi da može biti drugačiji! On je sin „vojne lekarke“ i „udbaša“ Maria, on je po difoltu masom , dvospolac ili homoseksualac, veleizdajnik, mentalni komunista i jugoslavenčina i to samo zato što je HDZ pozicionirao na političkom centru tražeći pobjedničku formulu, a taj centar može biti i desni i lijevi, ovisno o pragmatičnim potrebama. To što mu je majka bila karijerna liječnica u vojnoj bolnici Dubrava za vrijeme „juge“ , Plenkovića determinira kao jugoslavenčinu, a to što mu je otac Mario navodno bio udbaš, jer ne postoji ni jedan dokaz da je, automatski mu daje titulu udbaša kao nasljedne virusne bolesti. Znači ako mu je majka bila „vojna lekarka“ u vrijeme Jugoslavije, on je sigurno Jugoslaven, a ako mu je otac bio udbaš, on je sigurno udbaš!? To su svi dokazi drčne desnice u Hrvatskoj protiv Andreja Plenkovića koji se recikliraju u milijunima komentara, jer nema drugih opipljivih dokaza da Plenković vodi Hrvatsku u neku novu jugoslavensku asocijaciju. Ali s obzirom tko su mu roditelji, on je sigurno novi Bakarić!?!?
Kod Tomislava Karamarka se također pokušalo dokazati da jabuka baš ne pada ispod stabla njegovog oca Martina, hrvatskog vojnika u NDH i Blajburškog mučenika s križnih puteva. Jer, njegove političke sveze s Mesićem odredile su ga kao notornog udbaša, pa se u njegovom slučaju odstupilo od pravila o jabuci i grani. Plenković jest jabuka ispod grane, a Karamarko nije, jer otac mu bijaše ustaša, a on postade notorni udbaš!? Karamarko je postao notorni udbaš optužen i s desnog i s lijevog političkog spektra od istih onih rovokopačkih političkih aktera koji danas Plenkovića optužuju da je udbaš. U pozadini svega, zapravo uvijek stoji udar na HDZ kao najveću državotvornu stranku u Hrvatskoj, bez obzira tko bio čelnik te stranke i uvijek se kao po špranci izvlače iste floskule na ideološkim razinama. Ni Jadranka Kosor nije puno bolje prošla! U tom vječnom ratu protiv HDZ-a uvijek su najglasniji štafetonosci „desničari“ i da nije bilo njih kao desne ruke ljevičarima, Mesić ne bi nikada bio predsjednik Republike Hrvatske! Da nema njih Milanović nikada ne bi vidio Pantovčak. U tom vječnom ratu judoškudaške desnice kao korisnih budala ljevice protiv HDZ-a stoji samo jedan motiv. Lešinarenje na HDZ-ovom biračkom tijelu, zanemarujući činjenicu da su kao plod tog lešinarenja čak tri lijevo-liberalna predsjednika države stolovala na Pantovčaku. Skidali su „trilateralku“ i „masonku“ Kolindu, a danas imaju svog poštenjaka Zorana Milanovića na Pantovčaku koji se kao najveća Hrvatina stavio na čelo kolone protiv „partizančine“ Andreja Plenkovića! S takvim rušiteljskim agitpropom desnica u Hrvatskoj nikada nije osvojila dovoljan broj mandata, niti se dovela u poziciju da se bez njih ne može formirati vladajuća većina, a zadnji dokaz tome je notorna „Škorijada“ koju smo promatrali vlastitim očima! Škoro je konačno priznao svoje grijehe! Danas svjedočimo dramatičnom raspadu te napuhane domoljubne priče u režiji istaknutih aktera duboke države, koja će se dugoročno vrlo štetno odraziti na cijeli konzervativni spektar u Hrvatskoj, što je očito i bio cilj „Škorijade“! Majstori političkog spektakla u Hrvatskoj, još jednom su kao viagru prodali gorku pilulu intelektualno impotentnoj i obezglavljenoj desnici, koja svaki put nasjedne na isti štos!
Taj rat koji bijesni u medijskom i političkom prostoru, gdje se sve lijevo i liberalno sotonizira usporedbom s mentalnim komunizmom i jugoslavenštinom, a sve domoljubno i konzervativno stavlja se u kontekst ustaštva i nacizma, postala je polako ali sigurno kronična rak rana svih hrvatskih politika, kao da političkim akterima nedostaje malo više duha i inspiracije pa pričaju stare ofucane viceve. Nisu li i liberalizam i konzervatizam u ideološkom i svjetonazorskom smislu dvije posve legitimne političke opcije, koje u modernim slobodnim državama egzistiraju kao političke činjenice? Ono što je bitno, taj naš rat vodi se na tlu slobodne i neovisne Republike Hrvatske, na tlu iste one Domovine koju smo vjekovima sanjali na odjecima krika Franje Tuđmana; „Imamo Hrvatsku“! I liberalne i konzervativne snage u Hrvatskoj se ponašaju i djeluju kao da nemamo Hrvatsku, kao da ovakva Hrvatska mora nestati u moru krvi iz koje je rođena, i jedni i drugi žele neku novu Hrvatsku, a da baš nikada nitko od njih nije kazao kakva bi to Hrvatska po njihovo ukusu trebala biti.
Još jednom ću spomenutu poznatu priču o ustašama i partizanima koji osvajaju šumu. Jedan dan jedni osvajaju šumu, drugi dan drugi i tako nekoliko puta. A onda dođe lugar koji i jedne i druge protjera iz šume da zauvijek slomi te ekološko-političke zagađivače. Andrej Plenković je svim svojim uključivim politikama, retoričkim, mentalnim i intelektualnim kapacitetima pokazao da je upravo on taj lugar, koji je pod rizikom od morbidnih napada odlučio tome stati na kraj, pa makar to platio i vlastitom glavom. Nema dokaza da Plenković vodi Hrvatsku u novu jugoslavensku asocijaciju, ali ima dokaza da su međunarodne asocijacije, kojima Hrvatska pripada kao ravnopravan faktor dale Hrvatskoj novi zamah i samo od nas samih, samo od naše vlastite pameti ovisi koliko ćemo iskoristiti taj vjetar u leđa. Nema dokaza da nam je Beograd bilo kada pomogao, nema dokaza da smo pod Beogradom bili suvereni, ali ima dokaza da nas Bruxelles tretira kao ravnopravnu i cijenjenu članicu EU. Ako je cijena toga bilo odustajanje od dijela našeg suverenizma, onda je to još uvijek u usporedbi s Beogradom mizerna cijena!?
Pelješki most je prvorazredni suverenistički projekt koji je nikao ovako veličanstven kakav već jest, uz sva podmetanja bivših jugoslavenskih struktura i unutarnjih neprijatelja, potpuno identično kao i autocesta Zagreb-Split, za koju se hrvatska borila desetljećima. Tko se još sjeća oduševljenja nacije kada je predsjednik Tuđman prvi prošao kroz tunel Sveti Rok? Te slike, ne bi se trebale olako zaboravljati! Pelješki most je dokaz da EU Hrvatskoj želi samo dobro, jer Hrvatska je europska turistička destinacija broj jedan. Hrvatski Jadran je prvorazredno europsko „kupalište“ i niti jedan turist neće umočiti noge u to magično more da ne plati sto eura koji završavaju u hrvatskom BDP-u. Dok je Beograd bio vlasnik tog „bazena“, imali smo blindirane kamione koji su hrvatske devize odvozili u Beograd i onda su nam na kapaljku vraćali marku po marku, a danas u odnosu s Bruxellesom događa se obrnuti fenomen!? Europa ulaže u Hrvatsko, ali i svoje „kupalište“! Konačno, zbog Jadranskog mora i hrvatskih deviza, Srbija je i krenula u zločinački pohod na Hrvatsku!!! Dakle, samo teške budaletine mogu tvrditi da Plenković vodi Hrvatsku u neku novu jugoslavensku asocijaciju, koja uopće ne može postojati, ako prepotentni Beograd u njoj ponovo ne bude dominirao.
Pod hrvatskim političkim nebom vodi se nesmiljena borba lijevo-zelenog liberalizma protiv desno obojenog konzervatizma i ta je borba potpuno legitimna bez obzira na morbidne alate koji se koriste u tom ratu. Legitimna „konzervativna revolucija“ pala je na ispitu rušenjem Tomislava Karamarka, a točku na „I“ tog sloma trebao bi staviti Tomislav Tomašević jurišajući na Banske dvore, kao što je na juriš „oslobodio“ Zagreb. SDP, Možemo, Most i Pupavčevi manjinci, već danas, kada bi bili prijevremeni, izbori mogli bi u koaliciji sastaviti vladajuću većinu, a kako će vrijeme odmicati bit će sve moćniji, na tragu rušenja mrskog im HDZ-a kao neprijatelja broj jedan! Ako su konzervatizam i liberalizam potpuno legitimne političke opcije, a jesu, Plenković bi pod hitno morao tražiti pouzdane i pametne partnere na konzervativnoj sceni i ozbiljno se pripremati za parlamentarne izbore koji će biti bitka svih bitaka! Za HDZ osobito! Borba za projekte, ekonomiju i gospodarstvo i čišćenje vlastitih redova od korupcije i svega što miriše na nju, prvorazredna je zadaća Andreja Plenkovića i jedina pretpostavka za osvajanje trećeg mandata na parlamentarnim izborima, što do sada nije pošlo za rukom ni jednoj političkoj stranci u Hrvatskoj. Bit će učinjeno baš sve da se HDZ pošalje u oporbu, a ako Plenković napravi iskorak „udesno“, već sutra će umjesto „udbaša“ biti najveći „ustaša“ i s tim rizicima se mora suočiti! Konzervativne snage u HDZ-u postoje, a sve istočnije od famozne crta Virovitica-Karlobag, većinsko je kršćansko-demokratsko-konzervativno biračko tijelo koje uglavnom bira HDZ. Dokaz tome je HDZ-ov Ivan Anušić koji je na konzervativnim politikama pomeo svoju konkurenciju. Skladna kohabitacija konzervativaca i Plenkovićevih centrista unutar HDZ-a, čini mi se, jedina je realna politička taktika koja može dovesti do Plenkovićeve treće uzastopne pobjede.
Ako na slijedećim parlamentarnim izborima pobjedi ujedinjena lijevo liberalna opcija obojana u zeleno, što je apsolutno moguće, Andrej Plenković, bez ikakve sumnje, biti će optužen da je Hrvatsku isporučio upravo tim politikama i da je zbog toga ustoličen kao predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Republike Hrvatske!!
Kazimir Mikašek-Kazo
