By Starčević je o tzv. „miješanim brakovima“ pisao kao vidu pomirenja naroda. U samome korijenu, takva ideja se čini pozitivnom, ali u kontekstu užeg južnoslavenskog bića, ista biva u praksi pogrešna, odnosno nefunkcionalna. Naime, i sâm Starčević je, poput Preradovića, rušio zablude o etničkom podrijetlu. I sâm sam sampodosta puta pisao o istome, o samoj genetičkoj genealogiji te isticao identitet kao kulturološku, ali i političko-ideološku odrednicu. Često se monosemičnošću, odnosno zajedničkim korijenom naših današnjih identiteta manipulira. Određene činjenice se zloupotrebljavaju, pa čak i u dominantnim ideologijama pojedinih društava, kao što je to srbijansko. Starčević je često recipročno uzvraćao ekspanzionističkim konceptima. U konačnici, činjenica jest da je kod pojedinca presudna kulturološka te političko-ideološka odrednica, jer samo na temelju toga gradi trenutni identitet. Prije svega, ovo ističem u nekom užem južnoslavenskom konceptu, pritom misleći na današnje identitete, kao što su hrvatski, bošnjački, srpski i crnogorski. Proces nastajanja nacija jest konstantan, pa se danas u Srbiji, primjerice, nameće bunjevština, odnosno bunjevački identitet, pa čak i bunjevački jezik, koji je kao takav sastavni dio hrvatskoga jezika i tek jedan dijalekt. Paradoksalno, često se hrvatski jezik naziva samo dijalektom, što je upravo ona zlouporaba o kojoj pišem. Dakako, pravo na samoopredjeljenje je temeljno. Kako god bilo, kada govorim o današnjim identitetima, uopće ne iznosim nekakve sulude „jugoslavenske ideje“ (što bi neupućenima djelovalo kao koncept nalik tome), već nastupam objektivno, a na ekspanzionističke tvrdnje uzvraćam kao kroatocentrik! Identitet nije primordijalan kao takav, niti to jest nacija kao politički konstrukt, ali je definitivno ključ. U konačnici, tzv. „miješani brakovi“ su nefunkcionalni, ne radi zapravo većinski nepostojeće raznolikosti u samome DNK, već zbog narativa i ideologija te šireg političkog konteksta, a koji se reflektira na pojedinca. Isto u konačnici nazivam mikroplanom te realističkim mehanizmom kolektiviteta, jer upravo u svakodnevnim interakcijama moramo živjeti – ne plemenite nacionalne ideje, već realnacionalističko smeće. Realnacionalizam bi bio, nasuprot nacionalizmu, instrument i negativna značajka mase koja čini to bezumno društvo. Tkogod bi kazao da je to opis „balkanske zbilje“, no ovaj „fenomen“ je i svjetski.
(Sve)hrvatska, no liberalna i nacionalna, ideja nije univerzalna značajka hrvatskoga društva koje se neprestano ciljano sociološki i politički separira i fragmentira, ponajprije hrvatski etnikum kao takav. Pored toga, ideja ne može ni biti univerzalna, a isto objašnjavam kroz zakočenost koja se temelji na modeliranju društva. Sredstva koja se koriste zapravo su sofisticirana, ali uvijek ciljaju na primitivno: ljudsku biologiju. Optimum X na moje „prigovore“ ističe: „Što bi kazao Matoš“ – pod time vjerojatno misleći na čuveni citat: „Ja ne ljubim Hrvatsku zbog glupana, nego zbog sebe i zbog onih koji nisu glupani, a tih još ima, hvala Bogu.“
Predaja bez borbe ne postoji ukoliko je presuđena kontumacija.
Patnju je nemoguće individualizirati, jer ona predstavlja univerzalan sustav gradacije. Individualizatori koji optužuju jedinku nemaju kapacitet procesuiranja opće boli, pa istu vide kao individualnu bahatost. To su hipokritičnjaci. Oni nerijetko ne poznaju ni kolektiv kao takav.
Bolesnim umom, bolestan duh, bolesno tijelo – u bolesnome tijelu, bolestan duh, bolesna je uma.
Nikola Puzović
25.6.2026.
https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
