By Djelomice, sastavni dio hrvatskog kulturnog mentaliteta jest „dezintegracija“ vlastitog nacionalnog korpusa, odnosno interno segregiranje na temelju često krajnje neutemeljenih genetičko-genealoških, povijesnih i onomastičkih tvrdnji. To je tek jedan čimbenik rastakanja našega bića, ta ekskluzivna crta koju iz nekog razloga gaji dio sunarodnjaka, koja se ne temelji na znanosti i zdravom razumu, niti na pozitivnom poimanju kolektivnog identiteta, već na uskogrudnom shvaćanju hrvatstva – omeđenog u mentalnoj krletci regionalnih i inih podjela – što rezultira konstantnom fragmentacijom našeg etnikuma, za razliku od onoga kako, primjerice, srpski narod po dominantnom obrascu shvaća vlastiti nacionalni identitet.
Kod srpskog nacionalnog bića ta inkluzivnost ogleda se kao vid ideološke aproprijacije, što za rezultat ima kolektivno nijekanje postojanja separiranog i autohtonog identiteta unutar užeg južnoslavenskog svijeta, nasuprot onom srpskome. Dakle, ta inkluzivnost ne temelji se na istinskom identitetskom pluralizmu, već sa sobom uvijek nosi snažnu asimilacijsku crtu, koja je pred mačem povjesnice katkad suptilno znala dovršiti zadaću. Riječ je o vidljivoj dihotomiji nacionalnog modela o kojoj promišljam već godinama, gledajući da ispunim vlastitu težnju o daljnjoj artikulaciji navođenjem konkretnih primjera.
Identitet se temelji na postavci da je nacija sociološki, kulturni i politički konstrukt, koji je samim tim genetički inkoherentan. Staje li naizgled na tome uži „biološki determinizam“? Pitanje je što bi bila ta genetička koherentnost. Je li to tzv. dinarsko-dunavska haplogrupa na koju se nerijetko referiram? Ukoliko jest, je li jedan Dukljanin bliži Hercegovcu ili pak žitelju Timočke krajine te je li jedan Dalmatinac bliži u tom slučaju Hercegovcu ili, primjerice, Međimurcu? Nazovimo to svojevrsnom dekompresijom genetskog mita na temelju logike i onoga što znademo o postotnom udjelu, odnosno raspodjeli određenih haplogrupa kod populacije na tom podneblju.
Ksenocentričnost
Uz sve te krnje tendencije, javlja se i ksenocentričnost, što je zasigurno, nakon navedenoga, drugi fenomen koji bi Otac Domovine, dr. Ante Starčević, i dandanas zdušno odbacio, odnosno pogazio. To hrvatsko gravitiranje prema imperijalističkim centrima i bezrazložna inferiornost kao polazišna točka, nedvojbeno i danas koštaju hrvatstvo – onemogućujući mu ispunjenje punog kapaciteta.
Dakako, to se ponajbolje ogleda u mlakoj vanjskoj politici kakvu službeni Zagreb i danas vodi, kao da autohtone hrvatske zajednice, ali i hrvatstvo izvan granica matične Domovine, uopće i ne postoje, pa zato valja zatrti i ono malo – „ostatke ostataka“ (lat. reliquiae reliquiarum) – kao što je to slučaj u samoj Vojvodini, o čijoj povijesti, ali i sadašnjosti, sunarodnjaci u matičnoj Domovini slabo znadu. Ova se tvrdnja zasigurno nadovezuje na sve prethodno objavljeno.
Nikola Puzović
Hrvatski društveno-politički aktivist i publicist iz Vojvodine
- rujna 2026.
