By U zemlji koja je svoju slobodu krvlju platila prije tek nešto više od tri desetljeća, snimanje igranog filma o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu postalo je čin čistog samoniklog otpora. U vrijeme komunizma školska djeca su po zapovijedi i u redovima tjerana u kino dvorane kako bi gledala mitologizirane priče o raznoraznim „Boškima Buhama“ i partizanskim teklićima. Danas se hrvatski domoljubni film sustavno zanemaruje u prosvjetnom sustavu. U suverenoj Hrvatskoj priče o stvarnim i opipljivim junacima ne zanimaju prosvjetne ustanove, a kamoli vrhušku domaće filmske politike, pa je stoga domoljubni film u Hrvatskoj danas osuđen na prosjački štap i milostinju dobrih ljudi.
Najbolji, ali i najgori primjer te surove stvarnosti jest redatelj Jakov Sedlar. Kada Sedlar odluči snimiti istinitu, potresnu priču poput one u filmu „260 dana“ ili kada pompozno najavi igrani film o Vukovaru, temi od koje većina domaćih redatelja bježi kao vrag od tamjana, zbivanja iza kamere uvijek su ista. Umjesto državne podrške, sa svih strana počinju vrištati oglasi i apeli narodu: „Uplatite i najmanje iznose, pomozite da snimimo film.“ Svaka se promidžba završava s ispruženom rukom, a poslovi se krpaju u hodu, pa ispada da koliko se skupi od iseljeništva i domaćih domoljuba, toliko se i plati.
Poražavajuća je činjenica da film „260 dana“ nije prikazan ni na ovogodišnjem Pulskom festivalu, jer ga gospoda iz vodstva smotre nisu ni tražila! Čak i da su ga kojim slučajem tamo uvrstili, taj bi uradak vjerojatno prošao kao i svi domoljubni filmovi prije njega, sasječen ocjenama i blaćenjem kakvo ni pas s maslom ne bi pojeo. Domaća ocjenjivačka družina jednostavno ne podnosi takve teme.
A, gdje je u toj priči država? Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) redovito pere ruke. Pothvat „Vukovar“ glatko su odbili, uz već prepoznatljivo, činovničko i podrugljivo obrazloženje: „Neka se napiše bolji tekst.“ Za Sedlara i slične autore traže se dlake u jajetu i inzistira na vrhunskom umjetničkom obliku. Javni se novac istovremeno bez problema šakom i kapom dijeli za raznorazne lakomislene komedije i zatvorene umjetničke drame koje navodno zanimaju „filmsku publiku“. Publiku koju, usput rečeno, nitko nikada u hrvatskim kinima nije vidio.
Sramotna je i uloga takozvane javne dalekovidnice. Na upite građana zašto se, primjerice, ne prikazuje Sedlarov igrani film „Četverored“, s HRT-a hladno stižu činovnički odgovori o autorskim pravima i tome kako im se redatelj „nije obratio“. Prava je istina da zanimanje ne postoji. Druge televizije, pa čak i lokalne, okreću glavu. Rijetki izuzeci poput televizije Z1, posebno u vrijeme kada je tamo bio Velimir Bujanac, bili su jedini prozor u svijet za ovakve radove.
Zato danas svjedočimo apsurdu. Filmovi koji govore o temeljima ove države prikazuju se isključivo u osobnom aranžmanu autora. Oni ne završavaju u domaćim kino dvoranama. Ako i dospiju do nekog od silnih smotri po svijetu, to prođe potpuno nezapaženo, bez odjeka u javnim glasilima, bez društvenog priznanja, svedeno na razinu običnog izgreda.
Gorka je to pljuska svima koji su ovu zemlju stvarali. Ispada da domoljubne teme u Hrvatskoj ne želi nitko osim samih autora i šake zanesenjaka. Sve dok nam povijest bude ovisila o kampanjama masovnog sufinanciranja, a ustanove budu okretale glavu od Vukovara, naša će filmska kultura ostati zarobljenik onih koji bi radije da se o Domovinskom ratu nikada nije snimio ni jedan jedini kadar.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
