By Zašto je udio dinarsko-dunavske I2 haplogrupe viši kod Hrvata negoli u užoj Srbiji?
Priloženi autorski članak predstavlja polemičko-publicistički esej Nikole Puzovića, nezavisnog istraživača, publicista i aktivista. Za priložene tvrdnje navode se relevantni izvori, dok je cjelina restrukturirana, odnosno redigirana. Postavljajući prvotne hipoteze, autor iz autodidaktičke perspektive vrši sintezu općih činjenica. Uzimajući u obzir migracijska kretanja kroz povijest, kao i zastupljenost, odnosno postotni udio određenih haplogrupa na zemljopisnim područjima, zapravo demantira političko-ideološke konstrukte temeljene na propagandnoj pseudoznanosti. Prema tome, opće konstatacije vezane uz povijest, genetičku genealogiju, arheogenetiku i onomastiku su ekstrahirane – na način da se u priloženom članku eliminiraju prijašnje autorove onomastičke hipoteze, iako su iste na osobnom primjeru poslužile kao preduvjet za daljnje tvrdnje. Istodobno, ne ulazimo u uži dnevno-politički kontekst, gdje se autor referira i na protuhrvatske koncepte koje institucionalno podupiru i pojedini akteri hrvatske zajednice, usprkos tome što se dosadašnjim publikacijama dekonstruiraju ustaljeni ekspanzionistički narativi. Važno je istaknuti kako u pojedinim društvima u okruženju ili konkretno društvima kakvo je srbijansko, a otkud Puzović piše, isti koncepti postaju svojevrsno pravilo na svim instancama, u svim društvenim sferama, što je indikator jedne ozbiljne krize, a koja je ostvarila – najblaže rečeno – višedesetljetni kontinuitet. Problem je, kako nerijetko ističe, i u tome što tvrdnje izrečene u medijskom prostoru bivaju, a nerijetko i jesu, opće prihvaćene i implementirane pod pokroviteljstvom institucija. Narativi koji sustavno oblikuju takvo javno mnijenje vrše indoktrinaciju u dnevno-političke svrhe.
Od krucijalnog je značaja napomenuti kako se pokazalo da pri obrani hrvatskih nacionalnih interesa, ali ujedno i osobnom objektivnom pristupu kroz sintezu znanstvenih činjenica u polemičko-publicističkom formatu, no nasuprot slijepim ideološkim konceptima, ne postoje kontraargumenti, već jedino preostaju etikete temeljene na formalnoj nestručnosti autora, odnosno nekompetentnosti u zadanom disciplinarnom okviru. Takve ad hominem formulacije koje eventualno upućuju formalno stručni, no nezainteresirani pojedinci pred svim dosad iznesenim činjenicama ostaju neutemeljene, a prati ih poprilična intelektualna pasivnost istih tih kritičara iz onih krugova koji negiraju samu činjenicu da hrvatski identitet višestrano podliježe negativnim interpretacijama, dok povijesne činjenice bivaju propagandistički, ne reinterpretirane i objektivno kontekstualizirane, već ekstrahirane iz konteksta i kao takve – zloupotrijebljene. Također, osobno sam se više puta usprotivio etnocentričnosti i neutemeljenom definiranju identitetske diferencijacije, a što bi predstavljalo upravo površno tumačenje čimbenika genealogije i etnogeneze. Obrana identiteta u ovome slučaju jest kulturna i politička, no potkrijepljena znanstvenim činjenicama. Time se stvara preduvjet za konstruktivni dijalog.
Prema dominantnom narativu se nerijetko može čuti kako su se kroz povijest migracijska kretanja odvijala isključivo ka zapadu i sjeveru. Ove teorije su pogrešno koncipirane, jer se uglavnom svode na povijesni revizionizam koji se temelji na jednostranosti podrijetla današnjih nacija – suvremenih identiteta. Za cilj imaju nerijetko prikazati da su migracije tekle iz kolijevke jednog naroda, od kojeg postaše drugi narodi, najčešće konfesionalnom konverzijom.
Ustanovljene arheogenetičke i genetičko-genealoške činjenice zapravo na svojevrstan način izravno demantiraju tvrdnje tzv. srpske autohtonističke škole. Prije svega, promatramo li antropogeografski, znanstveno se možemo referirati i na Jovana Cvijića, u kontekstu dinarske migracijske struje. Cvijić je sa suradnicima još zabilježio kretanja iz bezvodnog hercegovačkog i crnogorskog krša prema istoku i sjeveroistoku – u doline Lima, Drine, te dalje prema (jugo)zapadnoj Srbiji (današnjem Zlatiborskom okrugu) i Šumadiji. Više o tome bit će riječ u nastavku.
I2a (jedna od grana jest i I-Y3120) ili tzv. dinarska, odnosno dinarsko-dunavska haplogrupa grupa zastupljenija je na područjima Hrvatske, u slučaju hrvatskog etnikuma, poglavito Hercegovine. Pored toga prevladava i u Crnoj Gori te u onim „autohtonim“ dijelovima na području današnje Republike Srbije, kao što je to Polimlje, a koje je nekoć bilo dijelom Stare Hercegovine, odnosno Hercegovačkog Sandžaka.
Regija Stare Hercegovine i gornjeg Polimlja populacijski predstavlja produžetak istog onog dinarskog „bazena“ u kojem je I-Y3120 doživio iznimni demografski rast. Podaci koji uključuju i regionalne DNK projekte doista pokazuju da u tim jugozapadnim krajevima Srbije ili Crnoj Gori, kao i Hercegovini ili Dalmaciji postotak ove haplogrupe skače znatno više u odnosu na mačvanski, pomoravski, istočnosrpski, odnosno krajinsko-timočki, nišavski, pa i vojvođanski prosjek.
Udio I2a (odnosno I-Y3120) kod Hrvata – a posebice kod Hrvata u Bosni i Hercegovini – dramatično je viši nego u Srbiji. Također, J2b najzastupljenija je upravo kod Srba u BiH – ukoliko bismo u obzir uzeli sva tri tamošnja etnikuma (hrvatski, srpski, bošnjački). I2 zasigurno prevladava u Bosni i Hercegovini, no ovdje gledamo i zastupljenost inih haplogrupa. Tezu o zastupljenosti J2b kod bosanskohercegovačkih Srba, odnosno konfesionalno promatrano, kod pravoslavnog življa (pritom ne stavljam znak jednakosti između vjerske i nacionalne pripadnosti) u jednom od svojih predavanja u Kulturnom centru Novog Sada (KCNS) iznio je čak i Goran Šarić. Subjektivno mišljenje o pojedinim akterima ću izostaviti u ovoj restrukturiranoj inačici – kako sam i naveo. Prema tome, uzmemo li u obzir ove podatke, izdvojio bih samo jedno retoričko pitanje iz vlastitih prethodnih osvrta i polemičkih tekstova. Ukoliko je I2 izvorno i samo „starosrpski gen”, onda se doista moramo zapitati – kako je moguće da je kod Hrvata zastupljeniji, dok vidimo jasan deficit u granicama same Republike Srbije.
Nadalje, kada su rana slavenska plemena (nositelji I2a i R1a haplogrupa) u VII stoljeću prodirala na balkanski poluotok, nisu dolazila na prazan prostor, no taj prostor nije bio svugdje jednako naseljen. Dolina Morave i Vardara te balkanska unutrašnjost bile su znatno naseljenije, prohodnije i demografski gušće naseljene ostacima romaniziranog stanovništva (Vlasi, Tračani, Iliri) koji su pretežno nosili haplogrupe E-V13 (E1b1b), J2 i R1b. Kada su se Slaveni tamo naselili, njihov genetski udio (I2a) asimiliran je u znatno veći lokalni biološki fond, čime je postotak I2a automatski „razvodnjen” na današnjih ≈30%. S druge strane, zapadni krški, planinski i nepristupačni predjeli bili su demografski opustošeni kugom i ratovima prije dolaska Slavena. Genski fond koji je tamo zatečen bio je vrlo vjerojatno manje naseljen. To bi se podudaralo i s mnogobrojnim drugim teorijama, prije svega o kvantitativnosti samih slavenskih plemena i eventualnom prostoru koji su ista mogla zauzeti, a izvore za to pronalazimo u De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta. Kako god, daljnjom analizom i kontekstualizacijom nisam se bavio u članku naslovljenom Reinterpretacija i faktorizacija migracijskih kretanja – arheogenetika naspram mitologizacije iz razloga što sam se fokusirao isključivo na uže izvore vezane za arheogenetičke, odnosno genetičko-genealoške podatke. Ovdje izdvajam odlomke. Ono što me je podstaklo da se temom bavim inokupno jesu upravo osobne onomastičke hipoteze, a koje kontekstualiziraju pojedine tvrdnje, u kontekstu migracija, ali i nastanku pojedinih oblika (prezimena) na temelju jednog morfema. Dalje sam to ukratko razradio objavljujući Pobijanje etnocentričnog ekspanzionizma temeljenog na migracijskim kretanjima kroz povijest.
Kada govorimo o kontekstu migracija ka istoku, neizostavno je spomenuti dubrovačke i primorske kolonije ka Polimlju, Sandžaku, Kosovu… U srednjem vijeku, cjelokupan prostor od gornjeg Podrinja, preko Polimlja pa sve do Kosova bio je premrežen trgovačkim rutama na kojima su dominirali katolici s jadranske obale i iz zaleđa (Dubrovčani, Kotorani, Barani). Oni nisu samo prolazili; oni su tamo živjeli, gradili i asimilirali se s lokalnim stanovništvom. Riječ o poprilično nepoznatim podacima, slabo artikuliranim i proučavanim migracijskim kretanjima kroz povijest. Kako god, Janjevci i Letničani su kao najstarija hrvatska dijaspora (koja je zadržala svoj nacionalni identitet) krunski dokaz ovoj tvrdnji, jer je riječ o katoličkom življu koje je iz Dubrovnika nastanilo područje Kosova još prije Kosovskog boja koji se odigrao 1389. godine.
S druge strane, imamo primjere sličnih pretenzija – iznova s istoka ka zapadu. Primjer jesu zapisi srpskog episkopa Nikodima Milaša koji, primjerice, samostane Krku i Krupu u Dalmaciji kronološki smješta u pretkosovsko doba – teorija koja je argumentirano oborena, u ozbiljnoj historiografiji davno odbačena kao falsifikat. Teorije o pravoslavnom življu u pretkosovskom razdoblju na tlu Hrvatske nisu ništa više negoli laži servirane poput svojevrsnog „pandana” stvarnoj prisutnosti katoličkog življa u istočnim zemljama za srednjega vijeka.
Nadalje, srednjovjekovno rudarstvo bilo je glavni magnet za demografska kretanja prema istoku. Tako su se katolički rudari i trgovci iz Bosne i Dalmacije kretali prema istočnim rudnicima (Srebrenica, Trepča, Novo Brdo, Janjevo). Zaboravlja se da je Srebrenica (na samom istoku Bosne, uz Drinu) bila jedno od najsnažnijih katoličkih središta. Franjevačka provincija Bosna Srebrena nije slučajno dobila ime upravo po tom gradu. Tamo je postojala snažna katolička zajednica stoljećima prije dolaska Osmanlija. No Drina u to vrijeme nije bila nepremostiva civilizacijska granica; katolički utjecaj se itekako prelijevao preko nje u zapadnu Srbiju i današnji Sandžak.
S druge strane, kada govorimo o primjerima inih migracija i kroatizacije, moramo navesti Klementince (Klimente) iz Pešterske visoravni. Zbog sukoba s Osmanlijama, dio ovog katoličkog plemena seli se na istok i sjever, naseljavajući Peštersku visoravan (Sandžak), a zatim migriraju još dalje na sjever, sve do Srijema (današnja Vojvodina – sela Hrtkovci i Nikinci). Ovo je jedan od primjera migracije katoličkog življa preko Srbije, ali isto tako imamo i primjer postupnog uklapanja u hrvatski etnički korpus, kako ovog plemena, tako slično onome što se dogodilo Ćićima (Istrorumunjima) u Istri ili pak nekim drugim zajednicama u Vojvodini, što tek objektivno ističem kao primjere, ali i jedan od dokaza prisutnosti življa zapadnokršćanske provenijencije na tlu današnje Srbije.
Također, ne smijemo izostaviti ni primjere hrvatskog imena na Sandžaku, a kako je to bio slučaj kod muslimana, bio je i kod pravoslavnog življa. Kada govorimo o hrvatskom imenu na tom području u suvremenom dobu, treba izdvojiti istraživanje hrvatskog jezikoslovca Domagoja Vidovića koji se bavio temom pravoslavnih Hrvata na popisu žrtava Drugoga svjetskog rata, u crnogorskome dijelu Sandžaka. Tekst u nastavku je zapravo odlomak jednog medijskog članka:
Ističe kako se po toponimiji zna da postoje određeni tragovi katoličke i hrvatske prisutnosti u današnjemu Sandžaku. Sjeverno se od Bijeloga Polja na Limu nalazi naselje Sutivan, čije je ime tvoreno od dalmatskoga pridjeva santu, koje je odrazom rane prisutnosti zapadnoga kršćanstva, dodaje.
Na kasniju katoličku nazočnost u Bijelome Polju, naglašava, upućuje i toponim Latinsko groblje. U mjesnoj toponimiji na Sandžaku nalazi se više naselja u kojima se odrazio etnonim Hrvat, a u antroponimiji nerijetko na različita osobna imena istoga postanja, pa su čak i neki pravoslavni svećenici nosili ime Hrvoje.
Više pravoslavnih nego muslimana
Zvuči uistinu nevjerojatno, pogotovo kad se to navodi u publikaciji objavljenoj pod strogim nadzorom komunističkih vlasti, piše Vidović i dodaje kako posebno iznenađuje činjenica da se u crnogorskome dijelu Sandžaka prije osamdesetak godina Hrvatima izjasnilo znatno više pravoslavaca nego muslimana.
Naglašava kako je donedavno postojanje pravoslavnih Hrvata duboko u Crnoj Gori povijesna zanimljivost, ali i pouka. Udaljavanje od narodnoga korpusa počinje izdvajanjem iz matične države, pojačava ga kidanje veza s njom, a promjena vjeroispovijesti čak i stvarne pripadnike nekoga naroda može uklopiti u drugi narodni korpus.
Srednjovjekovne opstojnosti… Vratimo li se na razdoblje srednjega vijeka, nemojmo izostaviti ni činjenicu da je Stefan Nemanja kršten po katoličkom (latinskom) obredu, s obzirom na to da je i tadašnja Duklja bila katolička. Ovo pronalazimo u Žitiju Svetog Simeona. Pravoslavlje se širilo i tadašnjim ekspanzionističkim ratovima koje su kasnije vodili Nemanjići, nakon što je došlo do prevlasti istočnokršćanske provenijencije. Dakako, pravoslavlje među Srbima jest bilo prisutno i prije Rastka Nemanjića (Svetog Save), no svetosavci smatraju kako je zahvaljujući njegovoj revnosti pravoslavlje proželo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentične kršćanske kulture. Riječ je o prvoj polovici 13. stoljeća, u vrijeme kada katoličanstvo obuhvaća i neke istočne zemlje koje će kasnije dominantno postati pravoslavne. Primjer upravo jest Duklja, odnosno današnja Crna Gora. To su svakako zanimljive činjenice koje se nerijetko nastoje izostaviti, no ovdje se moramo osvrnuti i na konfesionalnu pripadnost toga vremena, jer je upravo u kasnijem razdoblju i vjeroispovijest definirala nacionalne identitete. Važno je napomenuti ove činjenice, upravo radi toga što smo svjesni kako postoji posve dihotomičan narativ o pravoslavlju kao „pravjeri“.
Brskovo (današnji Mojkovac, dolina Tare): Tijekom XIII i XIV stoljeća ovo je bila najveća rudarska kolonija u koju su migrirali dalmatinski i bosanski katolici. U Brskovu je postojala snažna katolička župa i dominikanski samostan posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Imali su vlastitog konzula (koji je zastupao Dubrovčane) i carinu. Stanovništvo se kasnije, iscrpljivanjem rudnika i dolaskom Osmanlija, polako raseljavalo, a dio se stopio s lokalnim stanovništvom, donoseći sa sobom zapadni genetski bazen. Pljevlja i Prijepolje: Dubrovački arhivi iz XIV i XV stoljeća prepuni su ugovora sklopljenih u ovim mjestima. Tamošnje kolonije nisu činili samo putujući trgovci (koji su dolazili i odlazili), već i zanatlije, obrtnici i rudari koji su se tamo trajno nastanili, sklapali brakove lokalno, asimilirali se.
Kao što je dijelom već i navedeno: Novo Brdo i Trepča (Kosovo): U srednjem vijeku to su bila najbogatija rudarska središta Balkana. Katolička prisutnost bila je toliko masovna da su dubrovački i bosanski doseljenici u Novom Brdu imali dvije velike crkve – crkvu sv. Marije (Sase) i crkvu sv. Nikole. Stanovništvo se masovno povlačilo pred Turcima, ali oni koji su ostali i preživjeli danas čine Janjevce (i Letničane) – živi spomenik katoličke istočne migracije.
Franjevački su samostani u XIV i XV stoljeću, osim u centralnoj Bosni (Visoko, Kraljeva Sutjeska), planski podizani na istoku: Olovo, Srebrenica, Zvornik, Bijeljina (Tavna), pa čak i duboko prema današnjoj Bugarskoj i Rumunjskoj (tzv. Bugarski franjevci iz Bosne). Franjevačka prisutnost na tim istočnim kotama predstavlja dokaz da tamošnje tlo nije bilo etnički niti konfesionalno homogeno pravoslavno, kako se to nastoji prikazati prema jednom narativu. Zapadni, dinarski gen je tamo kapao i ostajao stoljećima prije osmanskih osvajanja.
Zapadnobalkanske katoličke migracije prema Podrinju, Polimlju, Kosovu i drugim istočnim područjima dokumentirane su kroz dubrovačke trgovačke kolonije, rudarska naselja i djelovanje franjevaca Bosne Srebrene. Njihova prisutnost potvrđena je arhivskim izvorima i predstavlja važan pokazatelj dugotrajnih demografskih i kulturnih veza između zapadnih i istočnih dijelova Balkana, kao i primjer nastanka i nestanka zajednica različitih provenijencija.
Relevantni izvori za autorove tvrdnje:
- Noel Malcolm, Povijest Bosne: Kratki pregled (poglavlja o srednjovjekovnoj Bosni, dubrovačkim kolonijama i rudarstvu)
- Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države
- Konstantin Jireček, Die Handelsstraßen und Bergwerke von Serbien und Bosnien im Mittelalter (Prag, 1879.)
- Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države
- Desanka Kovačević-Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni
- Državni arhiv u Dubrovniku, serije Diversa Cancellariae i Diversa Notariae
- John V. A. Fine Jr., The Late Medieval Balkans
- Mathieson i suradnici (2018) – The Genomic History of Southeastern Europe (objavljeno u časopisu Nature)
- The Cell Press studija (2023) – A genetic history of the Balkans from Roman frontier to Slavic migrations (objavljeno u časopisu Cell, siječanj 2023.)
- Bogumil Hrabak, Prošlost Pljevalja po dubrovačkim dokumentima do početka XVII stoleća (Istorijski zapisi, 1955.)
- Domagoj Vidović, (Hrvati pravoslavci u crnogorskom Sandžaku), Bokeljske studije i ogledi
- Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje: osnove antropogeografije
- Jovan Cvijić, Antropogeografski problemi Balkanskog poluostrva
Mrežni i dodatni sadržaji:
- Hrvatska enciklopedija
- Poreklo.rs
- Rodoslovlje.hr
- Euratlas.com
- Wikipedia
- Dalmatinska povijest, Laži srpskoga episkopa Nikodima Milaša o Dalmaciji
- Goran Šarić, Genetika dokazala da su Albanci Iliri? (Kulturni centar Novog Sada)
- Our Ancient World, E-V13: The Lineage That Shaped the Balkans | Origins And Expansion
Nikola Puzović
Nezavisni istraživač, publicist i aktivist
