By Nije istina da se ljudi ne zapošljavaju i da se ne traže radnici, poglavito u građevinarstvu. Riječ je o teškom poslu i relativno malim primanjima. Nu, pojedinci se i dalje zapošljavaju, prije svega, u državnim tvrtkama, općinama, županijama, ministarstvima… Da sve bude po zakonu za većinu tih radnih mjesta raspisuju se i natječaji. Međutim, „kvaka“ je u tome da se natječaji (svaka čast iznimkama) prilagođavaju uhljebima, pa ako neki šef neke političke stranke, gradonačelnik ili župan, a o pojedinim ministrima i njihovim kompanjonima da i ne govorimo, treba nekog zaposliti – nema problema. To je u Hrvatskoj uzelo takvog maha da ljudi o tome šute, pa čak ni ne protestiraju. Većina to smatra – „normalnim“, kao što nam je „normalno“ da prigodom svakog izbora za neke općinske, županijske ili najviše državne funkcije većina kandidata, poglavito onih „najjačih“, obećava brda i doline svima i svakome. Od tih obećanja malo se ili gotovo ništa i ostvari. I dalje se, što se zapošljavanja tiče, u državnim i inim tvrtkama, zapošljavaju samo i isključivo „podobni“. Za one koji uoči izbora obećavaju (i to ne izvrše) nema nikakvih sankcija, tako da svatko može mlatiti praznu slamu kako i koliko želi, tim prije jer većina tih i takvih (svaka čast iznimkama) ljude, odnosno glasače tretira kao „ovce“.
Drugim riječima, za dobro i bogato zaposlenje nije potrebno znanje i iskustvo.
Općine, gradovi i županije imaju „svoje“ firme, isključivo za svoje kadrove, a glavni „kadrovnici“ su pojedini gradonačelnici i župani (svaka čast iznimkama).
U toj priči najgore i dalje prolazi većina hrvatskih branitelja, osobito oni koje ni metak nije okrznuo. Takvi nemaju svoje „gradonačelnike i župane“, pa se mogu javljati na natječaje do – mirovine. Eto, svojedobno nam je pričao ratni zapovjednik 117. brigade HV-a, kako mu je cijela obitelj sudjelovala u Domovinskome ratu, ali dva njegova sina, također dragovoljaca Domovinskog rata, nikako ne mogu dobiti zaposlenje.
Uvijek drugi imaju „više“ bodova.
Koliko je pak hrvatskih branitelja koji ne mogu zaposliti svoje supruge, sinove i kćeri.
To što su im muževi i očevi bili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu već je davno za njih postala „otežavajuća“ okolnost, jer nisu se oni borili da samo njihovi članovi obitelji budu zaposleni, treba dati priliku i drugima, koji su studirali, plesali, putovali po svijetu, odnosno dezertirali, dok su oni „mokrili krv“…
Neki kažu „dosta nam je rata“, okrenimo se budućnosti, tim prije što imamo svoju Hrvatsku.
Nu, još nitko nije ponudio recept, kako opstati u toj i takvoj Hrvatskoj bez kruha i zaposlenja?
Evo, sada, uoči Božića, pojedini gradonačelnici najsiromašnijima uz veliku medijsku pompu dijele i do 30 eura, umjesto da se srame što još ima takvih i sličnih ljudi u njihovu gradu ili općini.
Jedan bivši gradonačelnik Koprivnice koji je završio vojne škole u vrijeme komunizma znao bi reći: „Nisam vas ja slao u rat, idite tražiti posao i pomoć od onih kojima ste služili!“
U Zagrebu je svojedobno izvršio suicid hrvatski branitelj (zapalio se u osobnom automobilu, pred ženom i djecom) jer je otvorio obrt, pa nije mogao platiti 12 tisuća (kuna) poreza.
Prije toga se nije mogao zaposliti u državnoj tvrtki.
I što? Nikome ništa.
Život ide dalje.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
