By Kad bi se o vrijednostima jedne lokalne vlasti sudilo isključivo prema načinu na koji raspoređuje javni novac, Dubrovnik bi poslao vrlo neugodnu poruku svojim građanima. U ovom gradu očito je bolje “biti pas” nego dijete. A kada je riječ o umirovljenicima, njih kao da nitko više ni ne smatra prioritetom.
Prema podacima koji se posljednjih dana intenzivno komentiraju u javnosti i na društvenim mrežama, jedno mjesto za psa u gradskom azilu navodno košta oko 14.000 eura godišnje. Istodobno, prema financijskom planu Dječjih vrtića Dubrovnik za 2026. godinu, godišnji trošak po djetetu iznosi oko 6.760 eura. Ako su ti podaci točni, dolazimo do apsurdnog zaključka da Dubrovnik za jedno mjesto u azilu izdvaja više nego dvostruko više novca nego za jedno dijete u vrtiću.
Naravno da nitko razuman ne osporava potrebu zbrinjavanja napuštenih životinja. Civilizirano društvo mora voditi brigu o njima. No jednako je legitimno postaviti pitanje prioriteta. Kako je moguće da jedno mjesto za psa, zajedno s troškovima zaposlenika, veterinarskih usluga, hrane, održavanja i režija, građane košta oko 1.170 eura mjesečno, dok se za odgoj, obrazovanje i razvoj djeteta izdvaja dvostruko manje?
Još je zanimljiviji odnos broja zaposlenih i korisnika usluge. Ako azil kapaciteta 74 psa ima 11 zaposlenika, dolazimo do omjera od približno jednog zaposlenika na šest do sedam pasa. Istodobno, odgojiteljice u vrtićima svakodnevno rade sa skupinama koje broje i po dvadesetak djece, noseći ogromnu odgovornost za njihovu sigurnost, razvoj i odgoj. Ova usporedba ne govori ništa loše o zaposlenicima azila, ali govori puno o prioritetima gradske politike.
Ako Dubrovnik može pronaći toliko novca za pse, zašto ga ne može pronaći za povećanje kapaciteta vrtića, bolje uvjete za odgojitelje, kvalitetnije programe za djecu ili značajniju pomoć obiteljima koje jedva spajaju kraj sa krajem, nove smještaje kapacitete veću pomoć za starije osobe. A ako je razlika između ulaganja u pse i ulaganja u djecu zaista tako velika, a prema raspoloživim podacima očito jeste, onda se ne moramo ni zapitati kako tek prolaze umirovljenici.
Grad koji više ulaže u jedno mjesto za psa nego u jedno dijete trebao bi zastati i dobro razmisliti kakvu poruku šalje svojim građanima. Jer odnos prema životinjama pokazuje razinu civiliziranosti, ali odnos prema djeci i umirovljenicima pokazuje ima li društvo budućnost i poštuje li vlastitu prošlost. Briga o životinjama je obveza svakog odgovornog društva, ali nijedna vlast ne smije dopustiti da djeca i umirovljenici budu na začelju liste prioriteta.
Dubrovnik danas, nažalost, ostavlja dojam grada u kojem su prioriteti ozbiljno pobrkani.
U Zagrebu, 12. 06. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
