By Nakon što se održe izbori i zbroje mandati za predstavnička tijela u pravilu odmah počinje ono staro hrvatsko narodno postizborno veselje, pretrčavanje. I nije to više ni neka sramota, ni vijest, to je postao hrvatski postizborni običaj, gotovo na razini folklora. „Ne, ne, nije ovo trgovina“, kazati će svi novopečeni kameleonski vijećnici i skupštinari uz široki osmijeh. „Ovo je isključivo zbog interesa građana i mogućnosti da se realiziraju projekti!“ je rečenica koju će oni redom ponavljati biračima koji nemaju pojma kako i gdje je završio njihov glas.
Nakon prošlih lokalnih, kao i parlamentarnih izbora, svjedočili smo migracijama političkih ptica selica koje ne lete zbog klime, već navodnog zbog „interesa građana“. Tako nešto među mnogima opravdava i predsjednik Stranke umirovljenika (SU) Lazar Grujić čiji je županijski vijećnik sa koalicijske liste SDP-a bez ikakvog objašnjenja ili najave nakon izbora preletio u tabor HDZ-a kojem je nedostajala jedna ruka za većinu u županijskoj skupštini. Baš kao što je to slučaj sa HSU-om, ni spomenutoj osobi i stranci nije nikakav problem „piti kavicu“ sa HDZ-om i SDP-om, i istovremeno „trgovati“ sa svima, jer važni su samo „interesi birača“ (čitaj mandati) kojima se može ponovo trgovati i nakon izbora…
Nije problem samo u ponašanju HSU-a, SU-a, i drugih „ptica selica“, problem je u i zakonu, odnosno njegovom očajnom nedostatku smisla. Naime, izborni zakon u nas je kao sir sa puno rupa, a najviše u dijelu gdje bi se trebala definirati odgovornost. Tako danas mandat osvojen na listi jedne koalicije preko noći završi kao mandat u nekoj drugoj koaliciji. Nije ovdje riječ o postizbornom koaliranju što je sasvim normalna radnja već o sramotnom ponašanju pojedinaca vođenih osobnim interesima i pohlepom uz politički moral koji definira novo dno, a interes građana za izbore pada brže nego cijene sladoleda u seoskom dućanu na dan kada mu ističe rok trajanja.
Da bi uvjerili javnost kako da nešto rade, u nedostatku bilo kakve ideje za rješenje važnih problema, pokreću razne beskorisne inicijative koje su umirovljenicima važne poput lanjskog snijega koji ne zanima nikoga od 1,2 milijuna umirovljenika. Ne zanima te „trgovce“ ni činjenica da je gotovo 700 tisuća umirovljenika sa mirovinom ispod ili oko linije siromaštva.
Borba za veću mirovinu, što treba biti prvo na listi prioriteta svima, nekim „predstavnicima“ umirovljenika očito nije važnija od smišljanja beskorisnih „deklaracija i sličnih umotvorina“ kojima se umirovljenike uvjerava da će im biti bolje, svjesni da od toga nikakve koristi ne može biti. Preletači koji iz jedne koalicije nakon izbora preskoče u drugi tabor sebe često predstavljaju „vizionarima“, ne prebjezima, ne žetonima, ne trgovcima, ne kalkulantima već vizionarima koji se žrtvuju u interesu građana, onih građana koje nitko ne spominje nakon izbora, izuzev kada se treba opravdati nova boja „dresa ili klupe“.
Na kraju ostaje pitanje, tko radi u interesu građana? A odgovor je jednostavan, ako oni sami ne vode računa o svojim interesima, onda to ne trebaju očekivati ni od koga drugog. U Hrvatskoj je do sada sve bilo moguće izuzev da birači nakon izbora imaju ono što ili za koga su glasali. Jasno je zašto HDZ skuplja doslovno sve kako bi se održao na vlasti, ali nije jasno zašto neke oporbene stranke, pa i SDP, surađuju sa istim onima koji surađuju sa HDZ-om.
Svi oni koji su birače više puta prodali, izdali, napustili samo kako bi ih iskoristili za osobnu korist, će to prvom prilikom učiniti ponovo, i opet će pred kamerama objašnjavati kako je sve to u interesu građana, birača, programa, projekata, umirovljenika itd. itd. itd….
U Zagrebu, 29. 07. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
