Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kakav je pravac životnog puta znaju samo oni koji se moraju za sve sami izboriti.
Najprije škola, pa posao tek onda se počne razmišljati o budućem obiteljskom domu,
 osim ako nije naslijeđeno nešto. Već zreli ljudi dugo su kod roditelja, ili su podstanari, sve dok nemaju siguran posao.
 Na selu gdje zemlja i posao a posao su i domaće životinje, briga za životinje dolazi prije svega.
U potresom pogođenim područjima srušile su se štale, kokošinjci,
ljudi su najprije počeli zbrinjavati životinje koje im donose bilo kakav prihod.
 Životinja ne može pojmiti veličinu katastrofe, traži hranu, vodu i svoje mjesto gdje je naučila spavati.
Naselja na rubu šuma imaju i divlje životinje kao prirodnog neprijatelja. Častile se lisice i čagljevi kokošima koji su izgubile svoje kokošinjce, a ni ovce mi krave nisu sigurne.
  To su shvatili samo volonteri koji su potekli sa sela, koji su se školovali od prodaje mlijeka, od prodaje jaja i prodaje božićnih pečenki od debelih purana.
Država je samo ponudila otkup stoke, i na početku donirala nešto hrane, sve ostalo je brzo prestalo, Priroda idealna za ispašu svega što se prirodno hrani pase i kljuca,
ima neograničenog potencijala za bilo kakvu ekološku proizvodnju no državu nije briga, nudi preseljenje, umjesto da ljudima osigura unosan posao.
Poljoprivredni poticaji dijele se i novcu umjesto u organizaciji proizvodnje, često dobe ljudi koji se niti ne bave poljoprivredom, a poticaje potroše na kupnju nekretnina na moru.
Udruga Dobro Dobrim DoDo krenula je drugim putem, gradi po Baniji štale, kokošinjce, torove za ovce , pronalazi donatore za plastenike .
 Grade oni i kuće, no kada dođu nekome pobrinu se za životinje dok se ne pronađu donatori za zatvaranje financijske konstrukcije za novu kuću.
Imate danas male poljoprivredne posjede s gazdama u kontejnerima sa friško napravljenim temeljima za kuću
a kokoši u prostranom kokošinjcu koji je veći od kontejnera.
Na kuću se lakše čeka kada su u toru janjci, kokoši i pure zbrinute, u plastenicima zelenilo, zna se gladi neće biti, kuća koja se radi negdje drugdje stići će u dijelovima i biti složena čim dođe.
Čekati državu, isto je kao čekati kišu u pustinji, možda navrate za koju godinu, “zbigecani”u autima koji do tamo potroše goriva s kojima bi se moglo nabaviti pet kokošinjaca, nije ih briga od čega i kako ljudi žive.
Pričat će o planovima, ali ne i o realizaciji,
a pogotovo ne o revitalizaciji cijeloga kraja.
Potres je i pomakao zemlju negdje duboko unutra pa su bunari presušili, to je nova nevolja, sušna godina treba biljke zalijevati, a vode nema pri ruci.
Voda iz cisterni nije dobra za zalijevanje, moraju se bušiti novi bunari, i za to treba pomoć.
Popis stanovništva pokazat će ono što svi znamo, da nas je svakim danom sve manje.
Odlazi kvalitetna radna snaga, imamo puno umirovljenika a malo radnika, a još manje djece.
Rješenja koja su na stolu idu u prilog tome da nas bude još i manje.
Pored naših 100 000 nezaposlenih uvesti ćemo 100 000 nekvalificirane radne snage, pretežno samaca koji u nama vide prolaznu stanicu prema zapadu.
Uvozimo radnu snagu zato što je to jeftino, umjesto da s većom plaćom zadržimo naše izučene
Socijalna politika još veća katastrofa, od socijalne naknade ne može se živjeti, ali dijeli se bez pravog nadzora pa imamo prave lokalne nemire.
Nigdje i ništa ne funkcionira kako treba, a trebalo bi samo malo poslušati ljude da vele što bi im pomoglo.
Nekome bi inkubator za piliće riješio životnu egzistenciju, nekome bi bušenje bunara pomoglo od svega najviše, električni pastiri, ali i alati raznih profila i vezalo bi za kraj baš kao i ove ljude koji su ostali tamo, odbili smještaj u hotelu, strahujući za svoju zemlju i za svoje životinje.
No mi rasipamo novce na socijalu mladim ljudima koji se drugačije snalaze, jer od toga sigurno ne žive, umjesto da im konkretno ponudimo posao kojim bi mogli prehraniti porodicu. .Cijeli jedan kraj moglo bi se pomoći otkupnom stanicom ljekovitih biljaka, i poljoprivrednih proizvoda.
No sva naša državna politika svodi se na to da si vladajući osiguraju dovoljan broj glasača,
a ne dovoljan broj onih koji bi proizvodili i stvarali nove vrijednosti..Po gradovima se djeca zabavljaju po dramskim, likovnim, muzičkim, sportskim,plesnim radionicama a nigdje nema vrta gdje bi djeca popodne išle saditi svoju gredicu,
osim ako se u školi ne nađe učiteljica koja se školovala od prodaje luka na Dolcu.
Vratiti djeci spoznaju o vrijednosti same zemlje, vode i mora, onoga koji nas okružuje,
 bila bi prava je ekološka
renesansa, pa se naš ministar ne bi morao slikati s plastičnim otpadom,
vratiti dostojanstvo radniku i ponuditi mu mogućnosti stipendiranja.
Dati u ruke prehranu zemlje uvoznim lobijima koji prehranu smatraju biznisom
 na kojem će dobro zaraditi, izdaja je vlastitog interesa. Seljaci su danas skupi jer  je sama prodaja hrane na placu skuplja je od uređenog lokala.
 Na placu se mora plaćati  mjesečna rezervacija mjesta, placovina prije i poslije podne,
baždarena vaga, suncobran da se biljke ne uvenu,
 košta prijevoz, ali i parkiranje, do 10 h treba prodavati samo za troškove prodaje,za jedan dan.
Ima tu puno prostora za bolje uređenja odnosa, za skratiti put od vrta do stola, od seoskog purana do božićne pečenke,
 kad bi bilo volje i znanja naših političara.
Više je vrijedio Joža Pankretić u Saboru nego danas pola Sabora, imao je životno iskustvo, a ne olako stečenu diplomu.
 Domoljubi su ljudi koji vole Domovinu i njezine ljude, koji se trude osigurati posao i plaću za taj posao,
 a ne oni koji rasprodaju privilegije i stečevinu naših umirovljenika.
U tragediji ostavljaju svoje građane da se donatori i volonteri brinu za njih.
Volonteri pronalaze donatore u još siromašnijim zemljama od nas, svugdje ima onih koji žele pomoći, samo naši  ostavljaju stradalnike na čekanju.
Ministar Medved šef je stožera za obnovu,
 omogućio je stjecanje braniteljskog statusa,
 za na tisuće novih branitelja ,
a nije riješio niti gradnju, niti potpunu obnovu,  niti jedne kuće na cijeloj Baniji.
Ministar Horvat veli da se obnova Zagreba bude rastegla na 10 god. a još je ministar.
Međunarodni tužioc koji  istražuje nenamjensko trošenje europskog novca već je u Zagrebu i preispituje potrošnju novaca.
Ne vjeruju ni DORH – u ni Vladi, ni ministrici, a Hrvati kojih je sve manje, još uvijek biraju iste.
Pa dokle ćemo više birati tako  da radimo u korist vlastite štete,  tragedije koje su nas snašle moraju biti jasan putokaz da ovako ne valja i ne smije biti.
Dragica Trumbetaš


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo