By U istom danu kada se u Zagrebu ponosno, uz najviše državne počasti, obilježavala 35. obljetnica povijesnog postrojavanja Zbora narodne garde (ZNG) na stadionu u Kranjčevićevoj – ključnog trenutka iz kojeg je izrasla pobjednička Hrvatska vojska – tek nekoliko desetaka kilometara dalje, u Kumrovcu, odvijao se nadrealan prizor. Naime, dok se u prijestolnici slavio začetak mukotrpne oružane borbe kojom se hrvatski narod obranio i oslobodio od velikosrpske i jugoslavenske agresije, u rodnom mjestu Josipa Broza Tita ta se ista, propala i zločinačka Jugoslavija slavila, veličala i zazivala.
Istoga dana, 23. svibnja 2026., u Novom Marofu pokopano je 36 žrtava Titova režima, odnosno posmrtni ostaci pronađeni tijekom prošlogodišnjih istraživanja i ekshumacijskih radnji Ministarstva hrvatskih branitelja na području Kipišća kod Novog Marofa. Sve žrtve bile su mlađe dobi, vezane žicom, ubijene, bez suda i suđenja, na najbrutalnije načine, od Titovih zločinaca.
Stoga, za one koji su stvorili hrvatsku državu bila je prava muka i putem medija gledati simbole sustava koji je srušio Vukovar, razarao Dubrovnik i ostavio stotine masovnih grobnica širom Hrvatske, kako slobodno lepršaju na zagorskom vjetru, u Kumrovcu, u jeku obljetnice stvaranja HV-a, što nije ništa drugo nego nezapamćeni povijesni i moralni paradoks.
No, kako bismo u potpunosti shvatili dubinu ove anomalije u hrvatskom društvu, potrebno je povući jedinu povijesno i logički održivu paralelu. Zamislimo da trideset i pet godina nakon sloma Trećeg Reicha skupina nostalgičara usred Njemačke organizira svesavezni skup na kojem se maše zastavama s totalitarnim simbolima, veliča Hitlerov gospodarski procvat i pjevaju pjesme o propaloj državi. Reakcija demokratskog svijeta, njemačkog pravosuđa i javnosti bila bi trenutačna, rigorozna i beskompromisna.
Međutim, kada se u Hrvatskoj slavi totalitarna tvorevina koja je stvorena na Bleiburgu i križnim putevima, a raspala se u krvi Domovinskog rata, dio javnosti to pokušava podvaliti pod „simpatični folklor“ i „pravo na sjećanje“.
U središtu tog kumrovečkog fenomena ove se godine ponovno našao bivši i žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić. Njegova nazočnost na tamošnjoj govornici otvara jedno od najfascinantnijih, ali i najkontroverznijih pitanja moderne hrvatske politike: kako osoba koju je komunistički režim poslao iza rešetaka Stare Gradiške danas s istog tog mjesta gorljivo brani povijesno nasljeđe Josipa Broza Tita?
Taj ples na oštrici povijesti precizno oslikava svu zamršenost hrvatskog suočavanja s prošlošću, pa slobodno možemo reći da u javnom prostoru već desetljećima traju dva potpuno nepomirljiva narativa o Mesićevu utamničenju sredinom sedamdesetih godina nakon sloma Hrvatskog proljeća. Službena povijest i sudski spisi govore o “neprijateljskoj propagandi” i hrvatskom nacionalizmu zbog kojih je morao odslužiti godinu dana zatvora, što njegovi pristaše drže krunskim dokazom disidentstva.
S druge strane, politička desnica i Mesićevi kritičari neumorno guraju u prvi plan posve drugačiju priču, tvrdeći kako je politička optužnica bila tek paravan, dok je stvarni razlog navodno ležao u gospodarskom kriminalu i općinskom lopovluku. Iako za te tvrdnje nikada nije ponuđen pravomoćni sudski pravorijek, sama činjenica da ta teza živi u narodu pokazuje koliko je duboko nepovjerenje prema političkim akterima koji su devedesetih presvlačili kapute.
Međutim, čak i ako se držimo službene, političke verzije njegova uhićenja, kumrovečki fenomen ostaje moralni i logički misterij. Gledati bivšeg robijaša kako veliča režim koji ga je zatvorio, u očima mnogih nije znak političke zrelosti, već vrhunskog cinizma. Mesić to pravda pragmatičnim razdvajanjem antifašizma od kasnijih devijacija, no za obitelji onih koji su u toj istoj Staroj Gradiški ili na Golom otoku ostavili živote, takav je oportunizam duboko uvredljiv.
Dakle, na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici prije točno 35 godina, 28. svibnja 1991., oko 800 hrabrih mladića prisegnulo je domovini, svjesni da kreću u rat protiv jedne od najvećih vojnih sila Europe – Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja je nosila simbole te iste Jugoslavije. Iz te zakletve rođene su pobjedničke brigade koje su slomile kralježnicu agresoru i donijele slobodu. Kako to da se to tako brzo zaboravlja, odnosno stavlja pod tepih?
Sramotno je i uvredljivo za svakog hrvatskog branitelja da u danima kada se sjećamo tih heroja, politički akrobati relativiziraju povijest pod okriljem zvijezde petokrake pod kojom su ubijani ranjenici i na Ovčari.
Stoga, ako treba i tisuću puta reći da je moderna, demokratska Republika Hrvatska stvorena u obrambenom Domovinskom ratu i u svojim je temeljima nespojiva s totalitarizmom, pa nije ništa neobično ako kažemo i to da dokle god državne institucije budu žmirile na jedno oko pred kumrovečkim manifestacijama, Hrvatska će živjeti u opasnoj šizofreniji – slaveći svoje osloboditelje u Zagrebu, dok u Kumrovcu ti isti koji s nama obilježavaju 35. obljetnicu povijesnog postrojavanja ZNG-a, nažalost, dopuštaju veličanje režima protiv kojeg su ti i takvi osloboditelji prolijevali vlastitu krv.
I još nešto: dok je u Zagrebu, u čast hrvatskih pobjednika u Domovinskome ratu održan svečani domoljubni koncert, pred nažalost ne iznimno velikim brojem posjetitelja, u odnosu na prigodu i značaj, u Kumrovcu je u isto vrijeme također održan koncert, ali u čast i slavu Tita i Jugoslavije, samo s tom razlikom da je tamo, kažu, bilo tri puta, ako ne i više, više posjetitelja!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
