By Vječiti kauzalitet: biologija ne trpi ideal
Drugi brane slijepu biologiju nasljeđa – ja zastupam stečeni ideal!
Oni identitet brane biologijom – ja biologiju branim identitetom!
Statistički podaci sugeriraju da svaka zvijezda ima barem jedan planet. Mnogi sustavi imaju po sedam ili više planeta, a tu spada i naš, koji danas službeno broji osam planeta. Ukoliko bismo uzeli u obzir procjenu da svaka zvijezda nosi barem 1-2 planeta, to bi značilo da postoji 10 septilijuna (10²⁵) planeta. Ta brojka postaje vrlo vjerojatno donja granica za vidljivi svemir. Uzet ćemo u obzir tu nezamislivu brojku (koja je vrlo moguće daleko veća). Možemo li pojmiti uopće inferiornost bioloških i inih normativnih konstrukata Zemlje? Odnosno, svu skučenost ovosvjetovnih dnevnih refleksija, pa i samu krhkost postojanih religijskih koncepata – koji su doista utjelovljeni u samo biće kao kognitivna disonanca, manifestirani kao težnja za bitkom u nekakvom potpuno imaginarnom nam svijetu. Kolika je sama po sebi samo beznačajnost jedinke jedne vrste? Uzmimo za primjer ljudsku vrstu, koja broji iznad 8 milijardi pripadnika. U tom kolektivu postoji jedan naspram 8+ milijardi, na samo jednoj planeti naspram 10+ septilijuna. Kada uzmeš u obzir tih 10+ septilijuna fizičkih svjetova, shvatit ćeš kako je logički nemoguće opravdati konstataciju o tobožnjem statusu Zemlje kao izvoru i kontinuumu života – mada u primitivnom ili nama znanom poimanju, a unutar jednog sustava – ona možda to i jest. Tu se oslikava niski stupanj sveobuhvatnog civilizacijskog razvoja i sav onaj teret koji puka biologija nažalost nosi, a na kojoj ovosvjetovna zbilja počiva, kao vječni sluga prizemnih živinskih potreba. Upravo taj poriv znanog i prihvaćenog nam bitka. Nemoguće je razviti dubinsku svijest i uzvišene sposobnosti. Iz toga prozilazi ključ preispitivanja vrijednosti, mada ne želim ulaziti u ono što klasificirah kao kolektivni opij ili ono što smatram jedinim opravdanim realisitčkim mehanizmom kolektiviteta, pa makar to za moj inferiorni fizički bitak značilo i bivstvovanje na opskurnom mikroplanu, što sam zapravo i obrazložio. Smatram da je jedino što može održati moju fizičku opstojnost u datom obliku samo prenatalno sjećanje. Manifestirano tada kao svjetlost. Iskustvo nalik onomu što dožive ljudi prilikom kliničke smrti. Ista nit koja se prožima sve te godine: to je sama primoranost volje (biti ili ne biti; mada je ne biti nemoguće…). Mišljenja sam da većina u najranijoj dobi upravo potisne takva sjećanja, baš zato što je duhovna entropija odraz prilagodbe, odnosno služi kao obrambeni mehanizam. Čovjek postaje odvojen od uzvišenoga, zarad prikupljanja novih iskustava i pukog bdijenja u biološkim okovima. Vidiš li samo taj apsurd bitka, ukoliko uzmemo ono što nam je dozvoljeno tobože znati, a biva predstavljeno činjenicama? Na kraju krajeva, tu podrazumijevam i sve dosad priloženo, na što se referiram. Apsolutna fizička autodestrukcija iliti likvidacija ne bi značila ništa, jer podliježemo istoj toj volji, a duh je jedino univerzalno. Sam pogled, prema tome, na vrste i šire na oblike života – mijenja se iz korijena. Zato smo praktičari, zato smo tu! Zato vjerujem i u ovozemaljske ideale, one na mikroplanu, ali uzvišene.
…Najveći problem je nepostojanje „recepta“ kao ostavštine koja bi se mogla primijeniti kao pomagalo budućim biološkim smrtnicima koji će zahvaljujući samoj volji i onoj istoj biološkoj zakočenosti morati proživljavati ovosvjetovne trenutke i patiti – manje ili više – stvar je isključivo gradacije koja će se uvijek zasnivati na osobnim (ne)pirlikama, biološkim značajkama te sposobnosti duše na prilagodbu i uopće poimanje bitka kao takvoga. (primijenimo isto i u kontekstu realnacionalizma)
Vjeroispovijest ne znači nacionalni stijeg – već označava individualni pristup poimanju duševnosti.
Genetička eksluzivnost sažima apsurd odraza realnacionalizma nasuprot političkom identitetu idealističnog nacionalizma!
Talac bdijenja i poltron biologije uvijek podliježe dehumanizaciji uskogrudnog kolektiva.
Postmoderno društvo obesmislilo je nacionalne ideje. Doduše, za vijeke egzistiraju mikroplanom, gdje se dandanas lome koplja. Mikroplan je više realnacionalistički, što je osobna interpretacija ne samo „nacionalizma u praksi“, već i onog negativnog. Iste pojavnosti rezultiraju reciprocitetom, a katkad i revanšizmom.
Dinamika statičnosti realnacionalizma:
Na sve strane izbij jeka
Što li narod gdjegod čeka
K’o da j’ s obja strana rijeka
Svuda krava, nigdar mlijeka…
Što više promatram surovost kolektiviteta – koji kao takav mora opstati ontološki uz prizemni natalizam (odlika optimizma: licemjerja i gluposti) te osobni idealizam kao mehanizam nečega meni opipljivo imaginarnog, no iskrenog i realističkog – to sam zapravo bliži autodestruktivnim idejama. Možda je otpor pobjeda nad voljom i neprijateljskim kolektivom, ali je besmislena, kao i svaki ovozemaljski tren… Gdje su u tom slučaju moralna ograničenja (hipotetski) i što ostaje osim beskompromisnosti!?
Funkcionalni nihilizam jedina je alternativa u realističnoj društvenoj zbilji gdje je dinamika nužna. Empirijska stvarnost prosto narušava privid varijabilnosti, odnosno tendenciju dinamičnosti i ostavlja puku statičnost… – Pa tako ni ne vidim potrebu za mijenjanjem pojedinih – pak individualnih, a kao takvih i sastavno društvenih osobnih preferencija, koje tu bivstvuju već dugih dvadeset ljeta… Postoji ciklički niz neizbježnog realističnog stanja, uz postojeće norme, no ići protu iskustva – narušilo bi individualističku bit, odnosno sami integritet. Kada rezultat izostaje, pasivni otpor postaje svakodnevica… Mehanizam kolektiviteta (koje god vrste) opet neće spoznati ni nominalističku varijabilnost – bez koje, paradoksalno, nema društvenog aparata.
Biološko-destruktivni čimbenik: ključ začaranog kruga. Sama smrt kao čin kraha prvotne nam znane ovozemaljske fizičke materije – ukoliko već ne utjehu – predstavlja definitivno nužno ograničenje/redukciju, tj. reproduktivni kompromis. Bez ovozemaljskih zakona, pa i tobožnjih moralno-religijskih (koji su više nefunkcionalni opij, u životnoj praksi), a u simbiozi s besmrtnošću bitka (prije svega fizičkog oblika bića) – vidjela bi se tek prava i istinska ljudska zloba. Naravno, s druge strane, sam (nazovimo) nestanak materije jest i utjeha duhu, što iako neprihvatljivo mnogima, jest i sama bit vjerskih učenja – opet paradoksalno… Tek onda kada ego biva poražen – ropska nakan duha nestaje. Zato je autodestruktivni izbor kao sastavna komponenta ega upravo mehanizam volje, tj. priložen izbor.
Religija je politički prihvaćena – kao norma kolektiviteta, no individualno nezavisna; filozofski upitna; sociološki tretirana kao nužni fenomen.
Instrument straha nedefinirane basne – pokretač opstojnosti primoranog besmisla. Pri patnji kao biti bivstvovanja, licemjerje se ogleda kao temelj. Zašto bi kolektivna nužda zbilje krhkog opstanka – a raznorodnog tumačenja mediokritetske strukture – sudila individualnim preferencama i daljnje kažnjavala živine svojom sebičnošću koja se plasira tobožnjom žrtvom – dok biva inspiriana vlastitom pukom potrebom? – Za što smatram samo ovozemaljsko kao takvo te definiranje ovozemljaskih vrijednosti, odnosno eventualnog reproduktivnog motiva. Kako onaj koji strahuje od izvjesne sudbine (smrti) može suditi drugome (odluci), pritom nezavisnoj jedinki? – Jedinka bez materije u nužno materijalnom ovozemaljskom ne postoji. Fizička opipljivost definira kolektiv – kolektiv jest imaginarij pred svim duhovnim nedaćama, kao i individualnoj borbi te ljudskim potrebama. – O čemu promišljam godinama unazad, no kakav god kolektivni identitet bio – s razlogom ga stavljam pod znak pitanja.
Daljnjom intelektualnom nadogradnjom svaka misao gubi izvor pred konačnim razmatranjem prijašnjih neukih postupaka.
Ovosvjetovni ideal je zbačen i ponižen pred realnacionalizmom kao indikatorom uzaludne borbe u već uzaludnom ovozemaljskom.
Društveni procesi koje prate gospodarski odnošaji proizveli su besmisao nacionalnog, besmisao realnog zdravog kolektiviteta – isto rezultira globalnim nihilizmom.
U neopipljivosti funkcioniranja mikrozajednice, s manjkom političke volje, prestaje i identitetski pluralizam. Tu se začinje početak kraja.
Nikola Puzović
