Podjeli
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares

Virus ne mora biti šampion u preskakanju u dalj,

imali smo jučer priliku vidjeti da mu ljudi pomažu.
Političari samo udare koju doskočicu na kraju i svi zadovoljni,
  osim onih koji će oboljeti.
Kaže jučer dr.Lauc da je 50% smrti u zadnjim mjesecima radi toga što ljudi nisu liječili ostale bolesti.
Cijelo vrijeme je bio savjetnik u Vladi po tom pitanju,
bio je tamo gdje su se donosile mjere i sad nam kaže da su mjere prouzrokovale puno smrtnih slučajeva.
Jučer smo imali priliku vidjeti časnu sestru na sprovodu Bandića kako kaže da je potreba da dođe na sprovod bila jača od straha od smrti,
još je rekla da oni koji će oboljeti da se mogu liječiti.
Nije dobar primjer, jer ona je izabrala život bez vlastite porodice, nikako se ne bi smjela bojati smrti,
jer cijeli se život sprema za raj u vječnosti.
Mi obični mali ljudi strepimo od bolesti i ne samo Covida već i od svih ostalih bolesti koje su do sada bile smrtne, a lijeka ima ako se na vrijeme počne liječiti,
nemamo prednost u liječenju pred onima koji se ne boje smrti.Strah za porodicu i za sve bližnje učinio nas je strašno osjetljivima.
Članovi Stožera, Vlade njihovih prijatelja,uže i šire porodice, kumova i dobrih susjeda, dobiti će svu potrebnu liječničku pomoć u bilo kakvoj zdravstvenoj ugrozi.
Ostali će čekati pred zgradom zdravstvenih ustanova, čekati da dođu na red ,
čekamo i na red za cijepljenje, dok se dogovaraju politički moćnici . Rodbina utjecajnih ne čeka, ne smeta ako prelaze granice.
Možda već danas neće ni biti potrebnog lijeka zbog državnog duga veledrogerijama.
Problem je puno složeniji od puke potrebe ispratiti preminulog čovjeka kako god ga neki voljeli, bakica koja je pala pored groba,  sinonim je napuštenog čovjeka, nema nikog bliskijeg za koga bi strahovala i koga bi oplakivala.
Danas započinje nova epizoda, danas počinje nova borba za osvajanjem povjerenja građana.
Oni jučer očajnički trebaju novi oslonac, ostali koji gledaju situaciju s pozicije da nisu ništa dobili pa nemaju što izgubiti isto su u krivu.
Nitko više nema pravo ostati ravnodušan, kako veli svećenik na vjenčanju, reci sada ili zauvijek šuti.
Sada trebamo reći kakav grad želimo, kakve ljude želimo da ga vode i kakvi ljudi u našim životima trebaju krojiti vrijednosti koje će se poštovati.
Nikada veće diskriminacije nismo bili svjedoci ,niti u samom životu ,zapošljavanje, liječenje, obnova, cijepljenje, vrsta cjepiva, a bome niti prilikom smrti.
Dok je na snazi propis da na sahrani običnog čovjeka, recimo na primjer jednog učitelja, koji je odgojio na tisuću djece, smije biti 25 ljudi, što nije niti jedan čitavi razred, na pogrebu čovjeka koji je raspolagao novcima građana, koji cijeli svoj radni vijek uplaćuju 18% svoje zarade, može biti 300 redara, čisto da popune praznine da virus može nesmetano strujati.
Ljudi koji su to omogućili, danas bi svim ostalim građanima trebali i omogućiti cijepljenje za sve koji žele i s kojim cjepivom žele, tek onda bi mogli pričati o slobodi izbora.
Pre duga je bila godina iza nas, nismo mogli viđati svoje najbliže, nismo se mogli oprostiti i oplakati svoje preminule.
Mnogi su izgubili siguran kruh za svoju djecu.
Točno na dan sahrane pokojnog Milana Bandića ,bila je godišnjica Milanove doskočice kojom nas je podsjetio da se u školi ruke mogu prati crnim lugom.
Danas je aktualna doskočica o virusu, koji nije šampion u skakanju u dalj, ako ne reagiramo na primjeran način,
na godinu ćemo umjesto buke strojeva u gradu, koji užurbano obnavljaju grad,
slušati nekog novog vicmahera, koji će nam nekom novom doskočicom, pokušati objasniti gdje su nestale pare koje nam je EU dala za obnovu.
Dragica Trumbetaš


Podjeli
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares
  •  
    3
    Shares
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo