By Hrvatska se suočava sa krizom energetike, općenito i sveobuhvatno, cijene plina rastu a slijedi je električna energija. Pojavljuju se spasioci a najglasniji su oni koji promoviraju obnovljive izvore energije (OIE). Naime jasno je da je energent kod OIE besplatan za razliku od ugljena, nafte, plina itd. Naravno iza te srcedrapajuće povike kriju se domaći i strani investitori koji uz bagatelnu koncesiju na zemlju koju plaćaju državi, zarađuju milijune eura, neki i desetine tih dragih nam novčanica. Nedavno objavljena lista od 216 zahtjeva za izdavanje energetskog odobrenja, koju je obavilo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja sve govori. Radi se o gotovo 6000 MW uglavnom vjetroelektrana i sunčanih elektrana. Zauzimanje golemih površina nikoga ne brine jer valjda će hrane biti dovoljno (zauzimaju se poljoprivredne površine) na slavonskim ravnicama a zaleđe Dalmacije ćemo premrežiti obnovljivcima. Usto, lokalni šerifi će dobiti malo više od 1 posto od ogromnog prihoda koje ostvaruju lokalne samouprave. Biti će janjetine na pretek i sve boljeg lokalnog vina.
Međutim, nekada je zgodno podsjetiti čitaoce kako je ta priča započela i tko je na OIE neopravdano zaradio te dakako na kakav način su institucije provodile zakone i podzakonske akte. Korisno je načiniti podsjetnik jer se priča ponavlja ali ovoga puta institucije koje provode istražne radnje bi trebale biti spremne za vrlo vjerojatne manipulacije (ovo je moje osobno mišljenje, temeljem dugog iskustva).
Dakle, daleke 2007. godine je objavljen prvi tarifni sustav za OIE, koji je obilato „nagradio“ vjetroelektrane koje su ušle u kvotu od 400 MW za poticanje. Fotonaponski paneli su bili ograničeni na 1 MW (u Grčkoj tada na 500 MW). Očito je da su lobisti vjetroelektrana često posjećivali Ministarstvo. U tarifni sustav za vjetroelektrane i ostale je za svaki slučaj ugrađena klauzula prema kojoj se cijene mijenjaju prema indeksu cijena na malu, tako da je tarifa stalno rasla i do sada je povećana za tridesetak posto. Prema dostupnim podacima u Njemačkoj je tarifa za vjetroelektrane barem dvostruko manja od Hrvatske, što sve govori o autorima tog uratka i njihovoj brizi za građane. Kako ne bih izostavio pohvaliti tvorca ovog ingenioznog tarifnog sustava, profesora na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Željka Tomšića, koristim priliku sada. Ipak je potrebno čitaoce uputiti da je on tada obnašao funkciju pomoćnika ministra za energetiku i rudarstvo, u mandatu ministra Polančeca. Nedavno mu je uručeno i priznanje ugledne stručne udruge Hrvatsko energetsko društvo (HED), mašala.
Ono što je nevjerojatno, u navedenu kvotu za poticanje nije ušao HEP, naša nacionalna kompanija. To je bilo osigurano brižljivo pripremanim „KRITERIJIMA ZA ODREĐIVANJE KANDIDATA ZA DOBIJANJE PRETHODNIH ELEKTROENERGETSKIH SUSGLASNOSTI ZA PRIKLJUČENJE VJETROELEKTRANA NA PRIJENOSNU I DISTRIBUCIJSKU MREŽU“, koje je izradio Operator prijenosnog sustava (sada HOPS). U istima je između ostalog definiran kriterij „stupanj pripremljenosti i ozbiljnost projekta“. Kako HEP nije bio pripremljen a niti ozbiljan (!?), ispao je sa liste što bi u bilo kojoj uljuđenoj zemlji bio skandal. Postoji pismo kojim Željko Tomšić obavještava tadašnjeg direktora Operatora prijenosnog sustava Miroslava Mesića o uvođenju navedene kvote, što predstavlja svojevrstan pritisak na Operatora.
Treba se osvrnuti i na rad Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA).
U to vrijeme se u Upravnom vijeću HERA-e stvorila odbojnost načinom rada Agencije i podređenim položajem prema Ministarstvu. Očito se odvijala suptilna komunikacija između Tomšića i tadašnjeg predsjednika Upravnog vijeća HERA-e Tome Galića. Uostalom to se osjetilo i u radu stručnih službi HERA-e, koje su uvidjele da se odluke donose protuzakonito i na štetu građana Hrvatske. Galić je forsirao igru koja je favorizirala određene investitore u OIE a HERA-u stavljala u položaj izvršitelja „strategije“. Pojedini su članovi Upravnog vijeća izražavali izdvojena mišljenja na prijedloge Galića, što je stvorilo atmosferu u kojoj je postojala opasnost neizglasavanja odluka. U tome se trenutku Ministarstvo odlučilo pribjeći jedinom mogućem rješenju koje bi „discipliniralo“ vijećnike. Pripremljene su izmjene i dopune Zakona o regulaciji energetskih djelatnosti. Svrha Zakona (NN 76/2007.) je bila izmijeniti postojeće ugovore o radu svih vijećnika (na pet godina), skratiti im mandate te ih nakon isteka mandata otpraviti iz agencije. Naravno cilj je bilo nastaviti sa praksom pogodovanja određenim privatnim stranim i domaćim lobijima, u krajnosti kako bi se naštetilo nacionalnoj elektroprivredi i konačno državi. U toj se raboti osim dvaju imenovanih dužnosnika uključila i sadašnja zamjenica direktora pravne službe HERA-e Loridana Smoljanić (poslije ovih protuzakonitih radnji bila je čak kratko vrijeme članica Upravnog vijeća) koja je i prema svjedocima iz Agencije i pisala spomenuti Zakon. I danas postoje bivši članovi Upravnog vijeća, kao i neki djelatnici, koji su spremni svjedočiti, jer su nacrti Zakona kružili Agencijom prije objave u Narodnim novinama. Ono što je zakonski jasno i bjelodano je to da je u cilju udaljenja nepoćudnih kadrova Galić zajedno sa Smoljanić pisao zakon koji je u ingerenciju isključivo Ministarstva. Veza koja je u Ministarstvu zaprimala verzije Zakona na doradu je bivši uposlenik Ministarstva Ivan Kezele. Za nagradu nakon dobro odrađenog posla primljen je u HERA-u na dostojno radno mjesto, kako i priliči.
Tu se postavlja i pitanje kaznene odgovornosti sudionika izrade Zakona. Očito je HERA zloupotrijebila mogućnost da de facto piše izmjene i dopune Zakona s ciljem da se omogući obračun sa nepodobnim kadrovima.
Za ovaj sam hrvatski triler saznao iz više strana. Obzirom na vjerojatnu zastaru kažnjivih djela pogodovanja i namještanja namjera mi je da obavijestim javnost i institucije o kažnjivim radnjama državnih dužnosnika kako se ne bi ponovile. Znakovito je da zakonodavni okvir koji je zadužen za izuzetno značajno područje energetike trpi lobističke udare koji nažalost nisu dovoljno kontrolirani što je možda i nedorečeno u postojećim Zakonima.
Cijeli ovaj prikaz je poslužio da se upozori na činjenicu da je Hrvatski operator prijenosnog sustava zajedno sa Hrvatskim operatorom distribucijskog sustava ograničen u mogućem prihvatu novih obnovljivih izvora. Unatoč obećanim sredstvima iz EU fondova u svrhu proširenje mreže, neće niti izdaleka biti moguće priključiti sve kandidate i tu se otvara mogućnost manipulacijama i nezakonitom favoriziranju pojedinih dobro umreženih grupa i pojedinaca.
Anđelko Jeličić
