By Prije nekoliko dana Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) donijela je Odluku o jediničnim naknadama za priključenje na elektroenergetsku mrežu. Odluka stupa na snagu 1. svibnja 2026., nakon objave u Narodnim novinama. Temeljem spomenute odluke određuju se jedinične cijene priključka na energetsku mrežu određenog naponskog nivoa pa tako imamo: za priključenje na mrežu niskog napona (0,4 kV) naknada iznosi 193 €/kW, za srednji napon (10, 20 i 35 kV) naknada iznosi 96,50 €/kW, za stvaranje tehničkih uvjeta u mreži visokog napona kada se priključak ostvaruje na mreži srednjeg napona naknada iznosi 9,50 €/kW i za ostvarenje priključka na mrežu visokog napona (110, 220 i 400 kV) naknada iznosi 19 €/kW. Konačni izraz za izračun cijene priključka na mrežu visokog i vrlo visokog napona izgleda ovako:
N = TPRVN + P · CVN = TPRVN + P · 19 [ €/kW ]
gdje je:
N – ukupna naknada za priključak
TPRVN – troškovi priključka koji se određuju Elaboratom o optimalnom tehničkom rješenju priključka, u stvari to su troškovi stvaranja tehničkih uvjeta u mreži (STUM) kako bi priključak bio moguć – po odluci HERE HOPS mora 50% tih troškova snosit sam (HOPS tražio da to bude samo 20% !!)
P – priključna snaga koju korisnik mreže želi priključit na prijenosnu mrežu
U ovom osvrtu obratit ćemo pažnju na problematiku priključenja na mrežu visokog napona, odnosno na mrežu kojoj je vlasnik i o kojoj brigu vodi HOPS. Prvo što upada u oči i što otvara niz pitanja je određeni isti iznos naknade bez obzira radi li se o mreži 110, 220 ili 400 kV. Zašto je to nelogično? Zato što cijena elemenata primarne opreme i VN aparata u postrojenju nije ista za sva tri naponska nivoa, dapače cijene su drastično različite i njihova visina proporcionalna je naponskom nivou. Nadalje, kada se gleda jedinična prosječna cijena jednog kilometra dalekovoda onda ona za dalekovod 110 kV iznosi 200-250 tisuća €/km, za 220 kV dalekovod je oko 600 tisuća €/km, a za 400 kV dalekovod cijena se kreće oko 1 milijun €/km. Naravno, pri tome treba imati na umu da se po istoj cijeni ne može graditi i ne košta isto u Slavoniji ili dalmatinskom kamenjaru. Postavlja se pitanje kako u ovakvom rasponu cijena može biti ista naknada za priključak na jedan od tri naponska nivoa mreže HOPS-a.
Drugo, poznato je da se HOPS isključivo i jedino financira iz prihoda koje ubire od mrežarine, čiji iznos ovisi o količini prenesene električne energije putem njegove mreže. Temeljem višegodišnjih pokazatelja i poslovnih rezultata jasno je da HOPS s naslova tih prihoda može pokrivati samo osnovne troškove održavanja postrojenja i tehničkih sustava, troškove nabavke radnih vozila i troškove zaposlenika. Već kada se pojavi potreba za kapitalnom rekonstrukcijom trafostanica ili dalekovoda realizacija postaje upitna bez kreditnih sredstava ili kao što je to slučaj posljednjih 7-8 godina, bez sredstava EU kroz nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO), koji neće biti dostupan unedogled. Ako se ovome doda i problematika vođenja sustava, pri čemu je temeljni zadatak HOPS-a osiguranje konstantnog napona i frekvencije mreže, a što je usko povezano s potrebom osiguranja energije uravnoteženja sustava koju HOPS kupuje na tržištu i čiju potrebu definira ponekad i debalans kojeg uzrokuju upravo obnovljivi izvori u pitaj Boga čijem vlasništvu, onda se jasno vidi kako je nezavidan financijski položaj HOPS-a i sada trenutno, bez ovog nadolazećeg nameta kojeg propisuje HERA.
Da budemo do kraja jasni, ako prema odredbi HERA-e o naknadi HOPS-u za priključak na prijenosnu mrežu, HERA ili bilo tko drugi vjeruje da će ovo HOPS moći provoditi u djelo i ostati solventan onda živi u teškoj iluziji. Postavlja se pitanje koje je rješenje problema? Da bi investitorima investicija postala isplativa i HOPS sve preživio jedino rješenje je kreditno zaduženje uz garanciju države ili da država osigura HOPS-u bespovratna kreditna sredstva. Treća opcija je povećanje cijene mrežarine, iliti prebacivanje cijelog troška na kupce, što iz populističko-političkih razloga ne bi išlo, a zašto uostalom ne bi i dalje držali ljude u zabludi kako je energija sunca i vjetra besplatna, samo što njen priključak na mrežu jako puno košta, a o tome nije uputno govoriti.
Stvar dodatno usložnjava činjenica što se iz odluke HERA-e ne vidi metodologija za izračun načina financiranja trafostanica koje se trebaju graditi isključivo za realizaciju takozvanih zonskih priključaka, odnosno postrojenja u koje se priključuje više različitih korisnika mreže sa svojim izvorima, a koji zajedno predstavljaju značajnu snagu i nalaze se u širem području takvih zonskih trafostanica. Kako će se tu odrediti paritet u financiranju naspram činjenice da HOPS takve objekte ne bi možda nikada napravio zbog sistemskih potreba sustava. Jedna od takvih trafostanica za ostvarenje priključka više korisnika je je buduća TS 400 kV kolokvijalnog naziva TS Cetina, u zaleđu Trilja, a na mrežu se priključuje ‘presjecanjem’ i uvođenjem u nju DV-a 400 kV Konjsko – Mostar.
U zaključnom dijelu ovog članka treba postaviti logičko pitanje zna li itko do koje ukupne instalirane snage će se dopustiti priključenja novih izvora na prijenosnu mrežu? Hoće li to biti 20, 30 ili 50 tisuća MW? Postoji li granica ili je sve ‘no limit’, samo da zelena agenda saživi u punom obimu, a da se pri tome nitko ne pita koliko će koštati mrežni kapaciteti za prihvat tolike snage, tko će to platiti i misli li itko koliko je složeno voditi takav sustav s toliko oscilirajućih izvora? Mi držimo da bi pametna država naspram svojih potreba i u konačnici nacionalnih interesa trebala usvojiti strategiju po kojoj bi zaključila da nam temeljem podatka o maksimalno zabilježenom iznosu opterećenja sustava od cca 3500 MW treba maksimalno 10-12 000 MW instalirane snage u diversificiranim izvorima energije, iz kojih u baš svakom trenutku možemo raspolagati s 4000 MW, čime postajemo energetski samodostatni i o uvozu neovisni. Pod diversificiranim izvorima se misli na nove hidro izvore, tipske nuklearne blokove, reverzibilne hidroelektrane i dakako i vjetro i solarne elektrane.
Međutim, strateški nismo do kraja definirani, a kada je tako zahtjevi za priključenje novih izvora stižu i stizat će kaotično, a mreža će uvijek kasniti za događajima. Doći će moment kada će biti problem odrediti koji od izgrađenih objekata neće moći ići na mrežu i kada neće biti lako definirati po kojem kriteriju i kada netko ide na ‘hlađenje’, a da na kraju ispadne sve pošteno. No, tako je to u državi koja ne zna što točno hoće, kojoj su od nacionalnih interesa i vlastitog ponosa važnije nametnute agende o tobože besplatnoj čistoj energiji, a koja na kraju, kao što vidimo, itekako puno košta.
Anđelko Jeličić
