Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kako će Zapad, SAD, NATO i EU, reagirati na rusku invaziju važno je iz dva razloga.

Jedan direktno vezan za samu invaziju, ekonomska i vojna pomoć Ukrajini, dok je drugi razlog čisto strateški, odnosi se na jednu drugu silu, opasnost koja prijeti Zapadu, a to je Kina.

Iako je Kina u principu dala podršku Rusiji ta podrška je uvjetovana sa pozivom da se rat čim prije završi i nađe diplomatsko riješenje. “Kina čvrsto zastupa poštovanje i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država. To se jednako odnosi i na pitanje Ukrajine” je jedna od ranijih izjava kineskog ministra vanjskih poslova.

Zašto je Kina toliko susdržana, iako je prije toga na Zimskim igrama u Pekingu ugostila Putina i ugovorila važne trgovačke ugovore koji će dobro doći Putinu ako izgubi slične veze sa Zapadom? Razlog je baš u tim trgovačkim vezama koje je Kina razvila  i razvija u EU, tako zvani “Pojas i put”. Ona po svaku cijeni ne želi oštetiti taj odnos i zato njen stav prema dogđaima u Ukrajini, možda suprotno što je Putin očekivao, je umjeren.

S druge strane reakcija Zapada i te kako se odnosi i na Kinu. Jer Kina već duže vremena traži sjedinjenje s Taivanom, ako ne mirnim putem onda silom.

SAD i njeni saveznici su odgovorili da u slučaju rata da će oni odgovorit, suprostaviti se kineskoj aneksiji. Dali će to biti vojnom intervencijom ili kombinacijom vojne i ekonomaske intervencije nije toliko jasno, zato Kina budno pazi do koje će granice Zapad ići u sankcijama protiv Rusije.

Možemo slobodno reći da reakcija, visina sankcija, je leitmotiv budućoj američkoj-kineskoj konfrontaciji, a ta konfrontacija je neizbježna i bit će mnogo veća i opširnija nego li sadašnja na istoku Europe. Prva je preludij drugoj!

Putin želi sigurnost ruskih granica, na to ima pravo, što s druge strane mu ne daje pravo da ide u rat i napada tuđu zemlju. Koliko je njegova retorika uvjerljiva da želi kompletno eliminirat Ukrajinu i vratit je unutar ruskih granica, iako je tu namjeru već pokazo kad je vojno zauzeo Krim, je upitno. Jedno je oduzet komad zemlje a drugo cijelu zemlju, zagristi više nego se može pojesti.

S druge strane ni Zapad nemože jednostavno u 20. stolječu gurati politiku koja je nastala u prošlom, u doba ‘hladnog rat’, pogotovo ako se radi o opstanku jedne zemlje, jednog naroda.

I to je još jedna dilema Zapada, do koje granice širiti svoj utjecaj, ekonomski i politički bez da u isto vrijeme ne izazove sporove koji se vrlo lako od lokalnih mogu pretvorit u globalne, s  večom štetom nego koristi.

Iracionalnost jedne politike ne odobrava isto tako iracionalnost jedne druge, koliko god ona bila na izgled opravdana.

Također se postavlja pitanje kolika je opravdana bojaznost Rusije za svoje granice.

Dali itko može zamislit da će netko ići napasti Rusiju ili Kinu? Pa se onda slobodno može postaviti pitanje dali se tu možda radi o nekoj izmišljenoj paranoji.

Što god se može prigovorit SAD u njihovoj političkoj i ratnoj ekskurziji u svijetu tokom godina jedno je sigurno, nikad nisu i neće zalutat unutar ruskih ili kineskih granica.

I uz često kršenje ljudskih prava, čak dekadentnim ponašanjem, SAD i Europa svojim demokratskim sistemima još uvijek su moralno nadmočniji nad ovim drugim. Nešto čime se niti Rusija, iako se je znatno pomakla od prijašnjeg komunističkog totalitarnog režima, niti Kina, u punom smislu komunsitička zemlja, mogu pohvalit.

Tu je možda glavni razlog Putinove pustolovine u Ukrajini i Xi-ove megalomanije.

U normalnim odnosima njihovim sistemima prijeti opasnost postepenog opadanja, pretapanja u demokratski sistem Zapada. Primjer Sovjetskog saveza im je stalno pred očima.

Jedini im je izlaz nametnuti se Zapadu, u slučaju Putina putem jednog pariteta, jednakosti, dok u slučaju Xi se radi o čistoj prevagi, ‘do istrage vaše ili naše’!

Stjepan Asić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.