By Samo iz koprivničke Podravke u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu sudjelovalo je oko 2000 zaposlenih, među kojima mali, neznatni broj visokoškolovanog kadra. Sve drugo bili su obični radnici, najviše sa srednjom školom.
Punih 12 godina proveo sam na čelu udruge hrvatskih branitelja ove tvrtke, pa mi je i te kako dobro poznato kroz sve su ti ljudi prolazili, s obzirom da se je veliki broj nakon napuštanja Hrvatske vojske ili policije, odmah javio na svoja radna mjesta.
Uspjeli smo u jednom mahu zaposliti oko 200 branitelja s određenog na neodređeno radno vrijeme. Međutim, poslove koje su ti ljudi dobivali uglavnom su bili vezani uz njihove školske spreme, znači „najgore i najteže“.
Najviše se pomagalo stradalnicima Domovinskog rata, odnosno njihovim obiteljima, a iz Podravke je bilo 18 poginulih i veći broj lakše ili teže ranjenih. Ova tvrtka imala je empatije za ljude koji su bili u ratu, ne može se reći, ali dolaskom za predsjednika Uprave Šestaka i njegovih kompanjona koji su bili suđeni za pljačkanje ove tvrtke sve se promijenilo, jer su neprestano inzistirali da se ova udruge makne iz Podravke. Tako je jednom baš taj Šestak izjavio da je i on „član folklornog društva u svojem selu, pa se ne hvali i ne traži privilegije, pa zašto bi onda to radili branitelji“, dok je Mršić, koji je također bio zaposlenik Podravke, a potom i gradonačelnik (SDP) jednom izjavio: „Odite onima tko vas je i poslao u rat“. (Inače, taj čovjek je posebna priča, za roman!).
Dakle, dok je bio predsjednik Uprave Šestak, a uz njega i drugi optuženi za teški kriminal, dvoje naših branitelja su se objesila, odnosno napravila suicid. Jedan jer je tadašnje vodstvo Podravke šikaniralo ovog stradalnika i njegove kolege na način da su morali otići raditi na najteže poslove, poput nošenja vreća. Drugi koji je napravio suicid, a bio je također naš član, uhvaćen je na porti s malom količinom rastepene Vegete, pa su ga optužili za teški kriminal što nije mogao podnijeti i ubrzo je napravio što je napravio. I tako dalje i tako redom.
Drugim riječima, oni koji su se odmah vratili na posao i na razini države iznimno su loše prošli od onih koji su ostali u HV-u, poglavito ako nisu bili ranjeni. Većina je otišla u mirovinu s 30 ili 40 godina radnog staža, a dobili su male, skromne mirovine.
Dakle, želimo reći, naglasiti da kad je utihnulo oružje pred stotinama tisuća hrvatskih branitelja našao se sudbonosni izbor. Jedni su, slomljeni ratnim strahotama ili vođeni političkim dekretima tog vremena, otišli u prijevremene i invalidske mirovine. Drugi su, vođeni čistim idealizmom i željom za obnovom Domovine, skinuli odoru, obukli radna odijela i već sutradan, kao većina Podravkaša, javili su se na svoja prijeratna radna mjesta. Danas, trideset i pet godina nakon početka velikosrpske agresije, ta je druga skupina koji su radom odlučili graditi državu – brutalno i sustavno kažnjena za svoje poštenje, jer je kralježnicu i prvu crtu te obrane činila upravo radnička klasa – ljudi sa srednjom stručnom spremom, obrtnici, fizički radnici i poljoprivrednici.. Stoga, dokazi, crno na bijelo, ruše mitove: čak 70,5% braniteljske populacije, na razini države, činili su ljudi sa srednjom školom, dok je dodatnih 17,9% na bojište otišlo sa samo osnovnom školom ili bez nje. To znači da je u ratu krvarilo više od 440.000 radnika i niskoobrazovanih građana. Ti ljudi nisu imali menadžerske ugovore niti sigurne fotelje koje ih čekaju; oni su izravno iz tvorničkih hala, s gradilišta i s polja otišli u rovove, a nakon rata su se u te iste hale ponizno vratili, sretni što imaju kakvo-takvo radno mjesto, što nisu ostali bez posla kao dobar dio njihovih kolega.
Dakle, gledajući danas što se tada događalo, slobodno se može reći da se Hrvatski mirovinski sustav pretvorio u spomenik apsurdu u kojem su se rad i društvena odgovornost tretirali kao krivnja, jer branitelji koji su ostali u svijetu rada, odradivši 30 ili 40 godina staža podnoseći teret propalih privatizacija i neliječenog PTSP-a, danas u starosti preživljavaju s ponižavajućim mirovinama. A da bude sve još gore, javnost pod utjecajem zlonamjernih medijskih priča sve branitelje trpa u isti koš “povlaštene kaste”, pa je stvarnost na terenu porazna, što će reći da mirovine onih koji su radili jedva dosežu prosjek opće populacije i često su znatno niže od mirovina onih koji su u sustavu povlastica završili odmah nakon rata
Ova tiha većina provela je radni vijek ignorirajući vlastito narušeno zdravlje kako bi prehranila obitelji i uplatama u proračun financirala tuđe, često politički montirane mirovine. Država im je za nagradu okrenula leđa, zakidajući ih za zakonske dodatke i tretirajući njihov braniteljski status samo kao kozmetički ukras u kompliciranim birokratskim formulama. Političke elite godinama pokazuju sramotan oprez i proračunski kukavičluk kada treba ispraviti ovu nepravdu, dok s druge strane bez oklijevanja pronalaze milijune za partijske interese i kozmetičke reforme
Vrijeme za izgovore je isteklo, jer ovi ljudi svakodnevno tiho umiru, gotovo zaboravljeni. Ispravljanje ove nepravde nije pitanje proračunskih mogućnosti, već temeljnog moralnog duga društva. Država mora hitno osigurati puni dodatak za ljude koji su iz Hrvatske vojske i policije odmah otišli na svoja radna mjesta, a ne vode se kao stradalnici, ne za 20, već za 100 posto (prema danima provedenim u ratu). Pored toga, treba ih osloboditi poreza i drugih nameta.
A da novaca ima najbolji je primjer Pavlek i društvo. Naime, dosad je Hrvatska opljačkana za milijarde eura, i to pretežno od onih koji su krali dok su drugi ratovali.
Hrvatska treba i mora imati hrabrosti i obraza nagraditi radnike, koji su među najzaslužnijima za pobjede u ratu, koji su je prvo obranili, a zatim desetljećima mukotrpno gradili. Ako to ne učini, kao što i neće, onda je pravo pitanje – kakvu smo to državu uopće stvorili?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
