By Rujan u Hrvatskoj ponovno donosi niz bolnih i ponosnih spomendana iz obrambenog rata. Pale se svijeće i polažu vijenci, obitelji poginulih ponovno proživljavaju dane ponosa i tuge. Ipak, više od tri desetljeća od svršetka ratnih zbivanja, narod i stvarni borci i dalje uzalud čekaju istinu. Državna vlast namjerno skriva jasne, javne i nepobitne popise onih koji su zemlju branili, onih koji su je izdali, te onih koji su kukavički pobjegli u najtežim trenucima. Ta se sramotna šutnja danas prelijeva i na mjesta sjećanja. Diljem zemlje niču bezimena obilježja, bez ijednog uklesanog imena, pa se obitelji i suborci na kraju klanjaju samo hladnom betonu. Da sramota bude veća, vlasti ta obilježja namjerno grade na grobljima, daleko od očiju javnosti, umjesto u samom središtu naših gradova. Tamo ih posjećuju samo oni koji ionako dolaze obići grobove svojih najmilijih.
Službena brojka od pola milijuna branitelja predstavlja povijesni i moralni slom sustava. Godine tisuću devetsto devedeset šeste službena izvješća govorila su o tristo trideset šest tisuća sudionika, unutar kojih je velika većina dolazila iz redova vojske, a manji dio iz državnog redarstva. Danas se na popisima nalazi više od petsto trinaest tisuća imena, što živih, što pokojnih. Ratni zapovjednici i borci s prve crte otvoreno poručuju da je riječ o čistoj obmani. Pravni sustav namjerno je skrojen tako da prikrije stvarne krivotvoritelje. Zakoni su širom otvorili vrata ljudima iz ureda, opskrbe i pisarnica. Mnogi su status stekli preko uslužnih svjedočenja dvojice poznanika, takva politička trgovina glasovima izravno je pljunula u lice svima koji su krvarili u rovovima. Bezimeni zidovi na rubovima gradova služe upravo tome da sakriju istinu o onima koji su doista dali živote, gurajući njihovu žrtvu u zaborav.
Kad je ratni zapovjednik slavne 117. Koprivničko križevačke brigade službeno zatražio popis svih koji su bili u njegovoj brigadi, dobio je odgovor da se imena ne mogu otkriti te da je u ovoj brigadi bilo 5016 branitelja, a on kao zapovjednik na popisu ih još uvijek ima oko 2800!
Jednako sramotno, država pod ključem drži i popise vojnih bjegunaca. Ljudi koji su se oglušili na poziv za obranu domovine ili su pobjegli preko granice, danas zauzimaju ugledna mjesta u društvu, politici i poduzetništvu. Njihova su imena proglašena tajnom radi očuvanja političkog mira i zaštite moćnika. U Koprivnici je na službenom popisu bilo nekoliko stotina ratnih dezertera, a samo njih ni desetak dobilo je simbolične kazne. Kad ih je vojna policija vratila u ratnu postrojbu, oni se danas diče da su istinski branitelji, jer sve drugo se zaboravilo. Posljedice ove višestruke prevare trpe isključivo najranjiviji. Više od četrdeset četiri tisuće stvarnih ratnika danas preživljava bez posla, mirovine i osnovne skrbi. Međutim, ima još jedan zanimljiv podatak. Pojedinci koji su danas na političkim i inim funkcijama obično ističu da su u vrijeme rata bilo malodobni, ali ne otkrivaju gdje su im i što su u to vrijeme bili njihovi roditelji.
Državni novac se rasipa na golemu masu lažnih zaslužnika. Teško oboljeli branitelji ubrzano umiru u siromaštvu i zaboravu. Ovakvom nakaradnom raspodjelom, skrivanjem istine i micanjem praznih zidova izvan gradskih trgova, država ne samo da uništava živote svojih stvarnih heroja, već trajno kalja i obezvrjeđuje sam hrvatski obrambeni Domovinski rat.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
