By U petak, 18. rujna 2026., u splitskoj ratnoj luci Lora priređena je proslava 35. godišnjice osnutka Hrvatske ratne mornarice, HRM-a. Kažem proslava, ali radilo se o tek skromnom okupljanju u znak sjećanja na 12. rujna 1991. godine, kada je Ukazom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana formalno osnovana HRM.
O čemu se tu radilo?
Evo da malo podsjetim sve one koji su zaboravili te davne dane u Splitu devedesetih godina. Split je bio vrlo snažno sjedište JNA, ali i JRM-a, te ozbiljna prijetnja tek proglašenoj Hrvatskoj. Oko Splita razvilo se, po otocima, snažno ratno neprijateljsko okruženje koje je na sve načine pružalo otpor svakoj akciji usmjerenoj na odvajanje Hrvatske od Jugoslavije.
Istodobno, zahvaljujući pok. Ivi Jeliću, već je u drugoj polovici 1990. počelo stvarno formiranje buduće 4. gardijske brigade, mnogo prije njezina formalno priznatog datuma ustrojavanja. Brigada je prvo sjedište imala u Društvenom domu Jugovinila u Kaštelima, da bi zatim prešla u Resnik, tik pokraj neprijateljske vojne baze JNA, od koje nas je dijelila žičana ograda. JRM, Jugoslavenska ratna mornarica, bila je smještena u vojnoj bazi Lora, iz koje je povremeno pucala po Splitu. Ivo Jelić s prvim pripadnicima 4. gardijske brigade blokirao je ulaz u Loru i pripremio kamionski upad u bazu. Da se to dogodilo, Lora bi se pretvorila u buktinju. Tada smo pomagali ročnicima koji su bili zatočeni u Lori da pobjegnu iz baze i otputuju svojim roditeljima.
Ali vratimo se na HRM.
Dakle, osnutak HRM-a dogodio se u rujnu 1991., a kako je Lora bila u rukama JRM-a, formalno zapovjedništvo HRM-a bilo je smješteno na jednom katu poslovne zgrade u Splitu u Jadranskoj ulici 1, preko puta splitske bolnice. Zapovjednik HRM-a bio je admiral Sveto Letica, Barba, a oko njega okupila se tek šačica vojnih osoba koje su iz JRM-a odmah prešle u HRM. Sve se dalje odvijalo spontano pa često ni Letica nije bio upućen u sve događaje na terenu.
Ubrzo su pale Male Bare pa su Ploče došle u hrvatske ruke. Dubrovnik je bio pod sve snažnijom opsadom srbočetničkih postrojbi i JRM-a, a ratne pomorske baze JRM je postavila u Slanom i Tivtu, odakle su brojna ratna plovila nadzirala plovidbu morem na hrvatskom jugu.
Predstavnik Dubrovnika pojavio se krajem rujna 1991. u tom malom uredu HRM-a tražeći pomoć, ali Sveto Letica i HRM bili su posve vojno nemoćni. I tada se javio onaj hrvatski i dalmatinski prkos: „E pa ne damo vam naše hrvatsko more!“
Prema Stonu je početkom listopada 1991. krenula prva grupa dragovoljaca, bivših pripadnika 4. gardijske brigade, a sada u sastavu HRM-a. Sa samo dva gumenjaka obavljeno je prvo isplovljavanje na moru ispred Slanog, kao prijetnja JRM-u u Slanom. Neću pričati kako je to bilo jer je već sve ranije napisano… Suludo i neshvatljivo… Posve nenaoružani gumenjaci napadali su ratne brodove u akvatoriju između Stona i Dubrovnika.
Splitskoj grupi pridružio se i dubrovački Odred naoružanih brodova pa je obrana hrvatskog juga na moru postajala sve jača. U Stonu i Brocama razvilo se zapovjedništvo HRM-a, najprije spontano, a zatim i formalno, jer je snaga obrane hrvatskog juga ubrzano jačala. Cilj je bio održavati crtu obrane dok se gardijske brigade ne osposobe za čišćenje hrvatskog juga, sve do Prevlake, što se na kraju i dogodilo.
Ovo je kratki prikaz stvaranja HRM-a, neshvatljivih ratnih uspjeha, prkosa i domoljubne hrabrosti ravne ludilu, pa se vraćam na 35. godišnjicu HRM-a, koja je organizirana u Splitu prije nekoliko dana. Kako vidim, proslava 35 godina HRM-a nije baš intenzivno zabilježena u medijima pa ću sve to malo komentirati.
Na obali HRM luke Lore, uz koju je bilo privezano nekoliko ratnih brodova HRM-a, 18. rujna 2026. odvijao se službeni dio proslave. Došao je i predsjednik Milanović, u svom ratnom kaubojskom stilu, u vjetrovci i rebatinkama. Nekoliko uglednika održalo je kratke govore, od kojih je bio zanimljiv dio govora predsjednika Milanovića. Prezentirajući širinu svojega povijesnog znanja i poimanja HRM-a, istaknuo je kako HRM ima stoljetnu povijest, što je izazvalo zbunjenost dijela prisutnih. Ako je mislio na stoljetnu hrvatsku pomorsku i ratnomornaričku tradiciju, onda je to jedno, ali današnja Hrvatska ratna mornarica ipak je osnovana 1991. godine. Zato sam se pitao govori li on o Tomislavovoj mornarici, o pobjedi Neretvana nad Mlečanima 887. godine ili je opet nešto zabucao u svom stilu? Drugi dio njegova govora bila je žalopojka prepisana od prije pet godina, kada je istaknuo kako je HRM zapostavljen u smislu izgradnje novih ratnih brodova, što je i nakon tih pet godina ostalo točno. Kontraadmiral i zapovjednik HRM-a Damir Dojkić, stilom zapovjednika koji shvaća kojim otužnim dijelom Hrvatske vojske zapovijeda, održao je kratak govor i odmjereno pozvao Vladu da HRM-u posveti malo više pozornosti.
Cijela proslava 35 godina HRM-a bila je skromna u svakom pogledu, a ono što je za nas, bivše pripadnike HRM-a, bilo važno jest da se ponovno vidimo i zaključimo: „Još smo živi…“
Činjenica da HRM ne predstavlja uvaženu ratnu pomorsku silu na Sredozemlju koja bi branila 6.000 kilometara hrvatske obale natjerala me na razmišljanje zašto je to tako.
Prvo je pitanje: tko nam je mogući neprijatelj? Nije tajna da i nadalje postoje prijetnje nekim novim ratom od strane Srbije, ali ona nema more. Stare ratne baze JRM-a u Boki kotorskoj mrtve su pa Hrvatskoj ne predstavljaju opasnost. Prava opasnost od Srbije jest kopnena granica na istoku Hrvatske, koju trebamo jačati i čuvati. Sve je to nekakvo logično obrazloženje zašto je HRM ostao zapostavljen u sustavu Hrvatske vojske.
Ipak, nije mi jasno kako se zaboravilo na snažne utvrde na brojnim otocima koje su nekada bile opremljene topovima, a tako su građene da su obrambeno snažne i prema dronovima koji danas gospodare ratnim sukobima. Te snažne utvrde danas zjape prazne i zaboravljene, a njihovo aktiviranje tek je minimalan trošak. Zato mi nije jasno da se barem njih ne stavi u funkciju jer današnje stanje, u kojem Hrvatskoj ne prijeti neprijatelj s mora, nije za navijeka, kako bi narod rekao.
Eto, iza nas je proslava 35 godina HRM-a u Splitu, ali uskoro slijedi naša proslava Prvog ratnog zapovjedništva na hrvatskom jugu, u Stonu i Brocama. Znam da je mnogo godina iza nas i da sve polako odlazi u zaborav. Ipak, dok smo živi, sjećat ćemo se tih dana ludog domoljublja koje je omogućilo da se danas hrvatska politička scena napuni uhljebima koji se u borbi za vlast ponašaju neodgovorno prema državi za koju smo ginuli i dali dobar dio života i zdravlja.
Bog i Hrvati spremni braniti svoj Dom!
Tihomir Luković
Split, 21. rujna 2026.
