By Jučer se navršilo točno 35 godina otkako je na kontrolnom punktu „Jež 2“ u Sesvetama ugašen život Ante Paradžika. Trideset i pet godina Hrvatska se odbija pogledati u ogledalo i odgovoriti na ključno pitanje svoje povijesti: Tko je potpisao smrtne presude za njezine najveće domoljube? Službena politika piše uljepšane priče, a mračni hodnici obavještajnih službi i nerasvijetljena politička ubojstva s početka devedesetih godina ostaju vječna mrlja na savjesti našeg pravosuđa. Da ovih dana nema šačice rijetkih, neovisnih glasila i braniteljskih udruga, ime Ante Paradžika bilo bi potpuno izbrisano iz kolektivnog sjećanja. Kakva smo mi to država koja tako sramotno prešućuje i zanemaruje vlastite junake?
Ante Paradžik bio je istinski hrvatski mučenik. Čovjek koji je u komunizmu proganjan punih devetnaest godina i koji je prošao pakao kaznionice u Lepoglavi samo zato što je sanjao slobodu, dočekao je najgori mogući kraj – metak od vlastitih sunarodnjaka. Te kobne večeri, 21. rujna 1991., Paradžik se vraćao u Zagreb s javnog skupa u Križevcima. Tamo je sudjelovao na predstavljanju moje knjige „Hrvatski mučenici“. Ta strašna činjenica nosi jezivu, proročansku simboliku. Čovjek koji je tek predstavio knjigu o stradanjima hrvatskih idealista, samo nekoliko sati kasnije i sam je postao žrtvom. Iza sebe je ostavio obitelj koja će u slobodi proći jednak politički pakao.
Sramotna i prozirna službena tvrdnja kako su hrvatski policajci u zasjedi mislili da pucaju u „četnika“ uvreda je za zdrav razum. Četvorica neposrednih izvršitelja osuđena su na mizerne kazne. Država ih je ekspresno pomilovala i pustila na slobodu već početkom 1995.. Pravi nalogodavci i tvorci ovog zločina iz sjene nikada nisu procesuirani.
Paradžikova sudbina nije osamljen događaj, već dio jezivog obrasca političkih ubojstava u kojima su pali Blaž Kraljević, Miro Barešić i Ludvig Pavlović. Preokrenuti udbaški moćnici poput Manolića, Perkovića, Mustača i Degoricije preuzimali su ključne poluge moći u novostvorenoj državi. Istinski revolucionari i idealisti završavali su u grobovima. Režim koji je Paradžika zatvarao zbog vjenčanih pozivnica s hrvatskom trobojnicom bez crvene zvijezde, očito je preživio i nastavio vladati iz sjene.
Najstrašnija nuspojava ovog sustavnog zataškavanja jest tiha likvidacija obitelji koje su ostale iza palih heroja. Njegova kći Veronika Paradžik svjedoči da je obitelj u slobodnoj Hrvatskoj prolazila kroz nezapamćeno društveno izopćenje i sustavno uništavanje. Sin Mislav, diplomirani pravnik, godinama nije mogao pronaći posao ni kod jednog „velikog hrvatskog odvjetnika“. To jasno pokazuje da je kazna za domoljublje u ovoj državi postala nasljedna. Mislavov tragični skok u smrt 2014. bio je konačni, očajnički krik protiv društva koje je pljunulo na žrtvu njegova oca.
Hrvatska ne može biti istinski slobodna sve dok preko političkih ubojstava vlastitih sinova prelazi kao spužvom preko ploče. Sramotna šutnja glavnih javnih glasila na ovu obljetnicu dokazuje da su strukture koje se boje istine i dalje nevjerojatno moćne. Vrijeme je da prestanemo šutjeti o nalogodavcima koji su preživjeli sve sustave i osigurali si mirnu starost. Obitelji naših heroja prepuštene su zaboravu i bijedi. Traženje istine o smrti Ante Paradžika i njegovih suboraca nije stvar prošlosti, to je pitanje našeg opstanka kao pravedne i pravne države
Mladen Pavković
