By Ono što se posljednjih godina događa u političkom životu Hrvatske – pogotovu u tzv. visokoj politici i poglavito u oporbenim strankama koje djeluju na nacionalnoj razini, pa u neku ruku i u društvu uopće (uzimajući u obzir brojne oblike “društvenog aktivizma” s prepoznatljivim elementima anarhije) čemu u velikoj mjeri doprinose i vodeći mediji svojim izvještavanjem obojenim senzacionalizmom i negativnim pristupom stvarnosti (jer vijest je vijest samo ako šokira konzumenta i u njemu potakne ogorčenost i negativne emocije) – nije normalno i u cijelosti odudara od harmonije kojoj kao demokratsko društvo težimo.
Dakako, demokracija nije nikakav idealan sustav koji se izgrađuje sam po sebi, niti njezini formalno i institucionalno uspostavljeni mehanizmi po automatizmu osiguravaju i željeni i potrebni stupanj slobode, pluralizma, ljudskih prava – pa u konačnici i društvenog progresa. Demokracija je ponajprije proces u kojem se odvija stalna borba za vrijednosti što ih ona sadrži u nekom idealnom obliku i opsegu ka kojem se teži iako se taj cilj nikad ne može (čak niti približno) dostići.
Pa čemu onda služi demokracija (sa svim svojim manama i nedostacima) i što će nam pluralizam, višestranačje, slobodni izbori, predstavnička tijela vlasti, zalaganje za ljudske slobode i društveni dijalog? Na ovo pitanje bi se moglo odgovoriti na više načina, ali jedan od njih se čini najprihvatljivijom i najlogičnijim i govori nam kako su demokratski sustavi (sa svim svojim manama, nesavršenostima, defektima i proturječnostima), ipak bliži onoj formi “idealnog poretka” kojem čovjek teži od kad je postao svjesno, razumno i slobodnomisleće biće od bilo kojih drugih što ih je ljudska civilizacija iskusila.
Drugim riječima i krajnje pojednostavljeno, demokracija je “najmanje zlo”, jer ono što stoji nasuprot njoj (totalitarizam, jednoumlje, ne-sloboda, diktatura) izraz je destrukcije i negacija svakog oblika ljudske slobode i harmoničnih društvenih odnosa.
Ljudski rod iza sebe ima dugu povijest previranja (od robovlasničkog razdoblja preko stoljeća osvajačkih ratova i sukoba do buna i revolucija) koja je pokazala kako smo i danas, na početku trećeg milenija, kao civilizacija u cjelini još uvijek daleko od idealnog uređenja društvenih odnosa; no, isto tako, mora se priznati da su zemlje zapadne hemisfere (tzv. razvijeni svijet) u ovom smislu napredovale i uspjele izgraditi društva u kojima se pojedinac osjeća slobodno, dostojanstveno i živi u relativnom izobilju. I upravo zbog tog pomaka i bitne razlike između zemalja u kojima vlada nesavršena demokracija i onih u kojima je na djelu totalitarizam oličen u nasilju i destrukciji uz kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda, za demokraciju se vrijedi boriti.
Ta borba za demokraciju i napredak, u civiliziranim društvima se vodi u skladu s civilizacijskim uzusima i općeprihvaćenim društvenim normama (na razini sukobljavanja stavova, mišljenja i koncepcija, u javnom i otvorenom dijalogu i u okviru uspostavljenih mehanizama pluralističkog sustava) i drugoga puta nema, odnosno, sve izvan toga vodi u negaciju svega čemu civiliziran čovjek koji sebe smatra slobodnim, teži.
Sve velike revolucije (od one “Francuske revolucije” iz 1789. godine do “Oktobarske revolucije” u Rusiji 1917. godine, pa i potonjih koje su se događale u Africi, Južnoj Americi, Kini itd.) imale su za posljedicu rijeke krvi, desetke tisuća mrtvih i u pravilu nisu dovodile do pomaka na planu demokracije i slobode društava u kojima su se odvijale – štoviše, moglo bi se reći da su se ubrzo po svršetku oružanih sukoba (kao neizostavne, prateće pojave revolucionarnih gibanja, odnosno nasilne smjene vlasti) odvijali procesi koji su bili suštinska negacija svih vrijednosti što su ih ideolozi i kreatori ovih procesa zagovarali.
Ljudska težnja za neograničenom vlašću i egoizam povlaštenih pojedinaca i skupina odnosili su prevagu u odnosu na postavljene ideale, pa su se dojučerašnji barjaktari “slobode” i “novog društva pravde i jednakosti” ubrzo međusobno sukobljavali i ubijali jedni druge jednako okrutno kako su to činili s “klasnim neprijateljima” tijekom prevrata. Konce su u pravilu vukli i na kraju uvijek pobjeđivali pragmatičari i to najbeskrupulozniji među njima, oni koji nisu imali obzira ni morala, dok su njihovi dojučerašnji suborci-idealisti postajali gubitnici i završavali na giljotini, vješalima ili pred streljačkim vodovima.
I tako se umjesto društva slobode, pravde, ravnopravnosti i socijalne jednakosti stvaralo ono u kojem je na djelu ponovno bila vladavina oligarhije – povlaštene i “izabrane” društvene skupine – koja je društvene procese i gibanja kreirala i usmjeravala neovisno od volje naroda i protivno volji većine (a što je sjajno dočarao Orwell u svojoj “Životinjskoj farmi” iz sad već daleke 1948. godine rečenicom: “Sve su životinje jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih” – opisujući post-revolucionarno stanje na farmi kojom su zavladale svinje, nakon što su u savezu s drugim životinjama s nje otjerale dotadašnjeg gospodara-tlačitelja, čovjeka).
Hrvatska je u procesu tranzicije iz komunističkog društva jednoumlja i jednopartijske vladavine u demokratsko, pluralno društvo, već više od 30 godina. Ključno pitanje jest: Jesmo li napredovali ili nazadovali promatramo li današnje stanje i uspoređujući ga s 1990-om? Imamo li danas demokratskiji i kvalitetniji Sabor nego smo ga imali tada, jesmo li više ili manje ujedinjeni oko temeljnih društvenih ciljeva i koja nam je razina građanske i političke svijesti?
Nažalost, i pored očitih pomaka kad su u pitanju materijalni položaj pojedinca i tehnološki napredak, svjedoci smo kako smo na planu uređenja vlastite države i međusobnih odnosa nazadovali. Podijeljeni smo kao nikad prije (svjetonazorski, ideološki, interesno, u socijalnom smislu itd.), Sabor kao vrhovno predstavničko i zakonodavno tijelo koje bi trebalo odražavati volju naroda je danas (2023. godine) u odnosu na onaj iz 90-ih godina na razini kokošinjca (ili životinjske farme), a u društvu nema temeljnih uvjeta za bilo kakav produktivan demokratski dijalog (pogotovu na razini političkih “elita” – za što podjednaku krivnju snose i vlast i oporba i to svaka vlast i svaka oporba od 2000. godine nadalje!).
Sukobljavanja oko osvajanja vlasti po svaku cijenu i ideološka isključivost, korak po korak su nas vodili prema destrukciji institucija, pri čemu su građani gubili povjerenje u državu dok su “društveni aktivisti” tu polarizaciju u velikoj mjeri koristili kako bi dalje produbili polarizaciju i proveli svoju anarhističku koncepciju u kojoj je “jedino rješenje” revolucija, odnosno, izvaninstitucionalno svrgavanje vlasti.
Tako se pokušavalo (i još uvijek pokušava i to agilnije nego ikad prije) političku borbu prenijeti na ulicu, gdje oni najambiciozniji, najglasniji i najratoborniji dolaze do izražaja, zagovarajući oštro i bez kompromisa “interese građana” ili “naroda”. Dakako, ovdje su “narod” i “građani” samo krinka iza koje se kriju osobne ambicije i interesi.
Dok su u razdoblju “detuđmanizacije” oslonac ovakvog vida “aktivizma” bile ljevičarske, neokomunističke, pseudoliberalne i anarhističke skupine koje su djelovale pod egidom “zaštite ljudskih i građanskih prava” i “borbe za slobodu i demokraciju”, posljednjih nekoliko godina, svjedoci smo kako je sličnu metodu izvaninstitucionalne borbe preuzeo i dio “desnice” (ma što to značilo). Nedostatak suvislih programa kojima bi se birače uvjerilo da trebaju pokloniti povjerenje određenoj opciji ili političkoj stranci, nastoji se nadomjestiti bukom, teškim riječima i pozivima na anarhiju i to je već trend u koji su naše političke “elite” (kako lijevo-liberalne, tako i desno-konzervativne) gotovo u cjelini duboko zagazile.
Pođemo li od konkretnog stanja u sadašnjem trenutku, bez previše teoretiziranja možemo zaključiti kako ovi populisti novoga vala javnosti nastoje dokazati da nema drugoga rješenja osim nasilne smjene vlasti – bilo da je riječ o zagovaranju parlamentarnog nasilja (poticanjem anarhije u Saboru) ili otvorenih poziva rušenja vlasti na ulici (metodama mitinga).
U samo 12 godina, prešli smo put od nasilnih uličnih prosvjeda u Zagrebu (početkom 2011. godine, u vrijeme dok je premijerka bila Jadranka Kosor pri čemu su akteri ovih događanja predvođeni Ivanom Pernarom i njegovim istomišljenicima prevrtali kontejnere i kante za smeće, palili zastave EU i pozivali na osvajanje Banskih dvora) do institucionalnog nasilja koje se nastoji provesti kroz Sabor i u lokalnim sredinama gdje su na vlasti oporbenjaci iz redova populista.
Opstrukcija parlamenta izraz je krajnje nemoći i nesposobnosti oporbenih prvaka koji nisu u stanju građanima ponuditi nikakvu suvislu platformu, niti biračko tijelo uvjeriti kako su alternativa sadašnjoj vlasti. I zato povremeno te njihove frustracije završavaju u “pobunama”, pri čemu se u sabornici stvara nered i fizički onemogućava njegov rad (bilo da se “okupira” govornicu i predsjednički stol ili lupa pločicama po klupama u vrijeme izlaganja premijera). Osim toga, po prvi put smo u samostalnoj Hrvatskoj doživjeli i to da jedan gradonačelnik otvoreno poziva građane u ime kojih upravlja gradom, na samoorganiziranje s ciljem oružane (!?) “obrane od migranata” – uz tvrdnje kako Hrvatska policija nije u stanju održati potrebnu razinu sigurnosti građana.
No, nedostatak mudrosti, političke pameti, sposobnosti, suvislih programa i koncepcija, ne može se nadomjestiti viškom hormona i “nabrijavanjem” javnosti s ciljem provođenja nasilja i samovolje, koliko god aktualna vlast bila loša i što god tko o njoj mislio. U uređenim društvima jedno od temeljnih načela je smjenjivost vlasti na izborima – na miran, demokratski i civiliziran način, pri čemu građani svojom slobodnom voljom odlučuju komu će pokloniti povjerenje. I to je tako. Sve ostalo vodi u anarhiju, bezvlašće i sukobe u kojima bi svi mi bili gubitnici.
Veliki vođa indijske nacije, Mahatma Gandhi, uspio je svojom strategijom nenasilnog otpora uzdrmati (u to vrijeme) najveću kolonijalnu silu, Veliku Britaniju, koja je morala odustati od svoje kolonijalne politike prema Indiji, što je na kraju dovelo do oslobođenja i samostalnosti ove zemlje.
Naši oporbenjaci ne samo da nemaju niti mrvicu one mudrosti, odlučnosti, ustrajnosti i hrabrosti što ju je baštinio veliki Indijac niti su spremni na bilo kakvu žrtvu – za razliku od njega, koji je štrajkao glađu i ugrožavao vlastito zdravlje iscrpljujući se do krajnjih granica, svjesno se izlagao pogibelji i na kraju žrtvovao život za svoj narod; njima nedostaje još nešto: građanska i politička svijest bez koje nema zdravog političkog života, parlamentarizma i demokracije.
I upravo zato što ne mogu ponuditi ništa drugo, nude nam anarhiju, kaos, revoluciju…pozivaju na ulice i organiziranje “naoružanih straža”. I čini se kako su (neki od njih) spremni ići do kraja, pa i po cijenu građanskog rata.
Tu samoubilačku koncepciju nitko razuman u Hrvatskoj neće prihvatiti.
Mirni prosvjedi protiv vlasti – DA;
Bojkot rada Sabora na miran i civiliziran način bez nasilja, nereda i incidenata – DA;
Pasivni građanski otpor – DA;
Nasilje, kaos i anarhija – NE!
Zlatko Pinter
