By Koja luda paranoja!
Riječi ustaša rijetko ćete čuti u svakidanjem govoru Hrvata, a još rjeđe riječ partizan. Potomci ih se odrekli. Te riječi kao da su isparile iz mora hrvatskih riječi. Od tih riječi želim poći ispod ovoga tegobna doboga krvava podnebesja. Svojedobno sam, u prostoriji ugledne hrvatske Udruge, testirao sebe i one s kojima sam se zatekao i živim u istom određenom nam vremenu, za švedskim stolom, poslije predstavljanja knjige znamenitog i starog hrvatskog pisca, kojemu neću spominjat ime. Dok smo mezili i pijuckali i čavrljali, ja sam malo glasnije rekao tri riječi:
Ja sam ustaša.
Nastao je grobni muk, tišina teška, nijeme i stroga kao sudbina rečenih riječi. Muha se mogla čuti u nastalom muku. Zastale su ruke u zraku s čašama i zalogaji u ustima.Sve su oči bile uprte prema meni i pogledi upereni u mene kao strijele odapete. Onda sam rekao još glasanije:
Ja sam partizan!
Nakon tih riječi, na moje čuđenje, ljudi se prasnuli u smijeh i nastala je neko čudno stanje duha uglednih i znamenitih živućih Hrvata. Zažagorili su, nešto jedni drugima dobacivali, tko je tko, što je što; neke čudne riječi letjele su zrakom kao stršljenovi i osice. Moglo se glumu sjeći nožom kao kruh, a nelagodu od tih riječi, kažem i ne lažem, mogao si odsjeć bradvom od svakoga. Prišao mi je nazovi prijatelj, uzeo me pod ruke i tiho kazao, da pođemo doma, misleći u svojoj naivnosti, da sam malo više popio, pa lupam gluposti. Ja sam se otrgnuo od njega i povikao, da nisam pijan, ni zlonamjeran, nit sam ono što misle da jesam. Izišao sam kao ošamućen iz prostorije, u kojoj su oko švedskog stola gostila slavna hrvatska ženskadija i muškadija. Ispratili su me sumnjičavim i sažalnim pogledima. Ispred dvorane, sustigao me je nazovi prijatelj i šibao oštrim riječima kao bičevima.
– Šta ti je, čovječe, jesi li poludio? Šta lupetaš? Koji ti je vrag! Šta sam sebi rušiš ugled…nisi normalan… šta te spopalo pa se poistovjećuješ sa zločincima ustašama.(On je najbolju hrvatsku vojsku u povijesti nazvao zločincima, i za njega je svaki ustaša zločinac, jer su ga tako naučili partizani i komunisti). Dakle, po njemu i partizanima i komunistima svaki ustaša je zločinac). Mislio sam da si mi prijatelj, da si razuman čovjek. Mislio sam da si nadišo neke naše tabue i prebolio traume. Šta ti znaš o ustašama.Ništa! Znaš ono što su o njima lagali oni koji su ih kao zarobljenike poslije rata pobili i bacili u jame i masovne grobnice diljem proklete Juge. Odjebi, čovječe i zajebi svoj mentalni sklop – odbrusio sam mu oštro i krenuo kući. Nismo govorili mjesecima. Kad bismo se sreli, prolazili smo jedan pored drugoga, bez riječ i pozdrava. Kad smo se kao pomirili, nije to bilo više kao nekada. On je sin partizana, a ja ustaše. Pokušao sam i njemu otvoriti oči, objasniti i pojasniti kako su i zaštoi nastale ustaše i zašto su onako kobno i tragično završili u jamama i masovnim grobnicama o kojima nismo godinama smjeli ni zucnuti.
Kako su nastale ustaše i partizani; pitanje jasno do nejasnoće i upitno do nedgovora. Pokušat ću odgovoriti, pa kud puklo da puklo. Budući da sam studirao u četiri zemlje, bez lažne skromnosti, mogu reći da više znam od onih koji misle da sve znaju, a nisu nikad zakoračili u tuđinu. Razgovarao sam sa živim partizanima, sa preživjelim ustašama, sa živim nacistima i fašistima, pa čak i sa živim četnicima. Upoznao sam četiri naroda, a svoj hrvatski umišljam da znam. Od te četiri zemlje jedna je Srbija, a druge su Hrvatska, Italija i Njemačka. Trebaš živjeti barem godinu dana u nekoj zemlji, da upoznate dušu i navade tog naroda. Srbi su čudan narod. Matoš je 1909. godine napisaio: – Srbi lažu – to im je od Boga! Mogao je to napisati jer je živio u Beogradu godinu dana. I zaradio je izgon. Protjeran je zbog hrvatstva iz Beograda. Nešto slično doživio je i Tin Ujević. Njihova svetosavska Crkva „vaspitala“ ih je tako da su povjerovali u laži njihovih svećenika i akademika i te laži uporno ponavljaju i na temelju tih laži Hrvate smatraju genocidnim narodom, a ustaše većim krvnicima od nacista i fašista…oni doslovno mrze Hrvate. Ta njihova mržnja je takva da ne mogu smislit da Hrvati imaju svoju samostalnu državu. Za njih je svaki Hrvat ustaša, pa bio on partizan, dombran ili bio potomak ustaše ili partizana, komuniste ili ateiste, vjernika ili nevjernika. Svaki razgovor o tome gotovo da nema smisla, jer oni su te laži i zlosti u sebi za sebe petrificirali i ugradili u mentalne sklopove.
Srbi su najzaslužniji za pojavu ustaškog pokreta i ustaša kao hrvatski vojnika, koji su branili svoj narod; i, na žalost, bili u savezu sa pogrešnim i lošim narodima, njemačkim nacistima i talijanskim fašistima. Da, tvrdim kategorički; postoje dobri i loši narodi, kao što postoje dobri i loši ljudi, dobre i loše obitelji. Mene čudi odnos prema ustaškom pokretu, ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj hrvatskih partizana i njihovih potomaka, komunista i ljevičara. Ne znam ima li na ovome planetu naroda, koji je tako podijeljen, tako u sebi podvojen i tako prokleto protiv sebe i svega što je bilo u prošlosti. Ateizacija i ideologizacija učinila je svoje, pa se Hrvati dijele na vjernike i nevjernike, desne i lijeve, partizane i ustaše; na naše i vaše, na one koji su protiv vlastite države i one koji su stvarali tu državu i, napoko one koji bi kad bi mogli ovu Državu hrvatskog naroda sbrisali s karte svijeta slobonih naroda.
Strašno sam razočaran u naše pretke, u ustaše i partizane. Tamanili su se, ubijali, mučili jedni druge i ostavili nam u nasljeđe njihovo živo zlo. Partizani i komunisti sve čine da vjernike, katolike, domoljube prikažu kao ustaše, pa im čak smeta i stari hrvatski poklič: Za dom spremni!
Komu to smeta, a Hrvat je, zaista nije normalan. Ustaški poklič glasio je ovako: Ta dom i poglavnika -spremni!
To mi je rekao ustaša iz moga sela, koji je prošao strahote križnog puta i strahote partizanskih,Titovih kazameta – Golog otoka.To mi je potvrdio i partizan iz našega sela. Komu ću povjerovate, ako ne njima!
Zašto bi čovjek bio spreman ako ne za obranu vlasitog doma, obitelji i svega što je njegovo. Pa zašto bi drugo trebalo se borit, ako ne za goli život, obitelj, dom i narod. Komu to smeta, a Hrvat je, nešto s njim nije uredu. Nažalost, takvih nije mali broj. Ova zemlja puna je poltički slijepaca, naivaca…
Ustaše uopće nebi nastale, nebi ih bilo, da nisu Srbi i Crnogorci (Puniša Račić je Crnogorac), po tajnoj naredbi srpskog kralja, ubili i ranili Hrvate u srpskoj Skupštini, u zgradi njihova Parlamenta. Ustaša nebi bilo da nisu srpski žandari radili grozote Hrvatima poslije Prvog svjetskog rata, pa sve do hrvatskog obrmabenog i oslobodilačkog rata, kojeg je Titov general nazvao – Domovinski rat i koji je u Ustav unio ZAVNOH. Ustaški pokret za slobodu hrvatskolg naroda, nastao je u vrijeme srpskog terora u Hrvatskolj i Bosni i Hercegovini. Srpski političari, vlastodršci svetosavci i žandari zlostavljali su Hrvate, potkradali, varali, obmanjivali, pljačkali, ubijali…
Treba razlikovat vojnike ustaše od Pavelića, koji je šurovao s Nijemcima i Talijanimai koji je morao izvršavao ono što je od njega tražio suludi Hitler i krvolok Musolini. Ustaše su se zgražale rasnih zakona isto onako kako su to radili i partizani. Samo ustaše su to radile potajno, a partizani javno. Razgovarao sam o tome sa preživjelim ustašama i isto tako sa partizanima. U nekim stvarima su bili složni. Treba razlikovat predratne komuniste partizane i predratne ustaše od onih koji su nastali u ratu. Uostalom, kad će jednom Hrvati sjesti za stol, i ozbiljno prići najvažnijoj temi iz naše prošlosti i razgovarati o ustaškom pokretu i partizanskom pokretu i rasčstiti jednom za svagda sa partizanskim, komnističkim i srpskim lažima o našoj nedavnoj prošlosti i doći do povijesne istine o tom ratu i radnom i sabirnom logoru Jasenovac. Nama, barem meni, koji smo rođeni poslije rata, dosta je tih ustaških i partizanskih gluposti i zlosti. Dokle ćemo trpjeti njihove averzije i laži.
Hrvatski partizani su nastali kad je talijanski diktator Musolini oteo Hrvatima neke dijelove Hrvatske; dobar dio obale i neke otoke. Ustaše su imale u početku dobre namjere, pokazali neviđenu hrabrost u ratu, ali spletom nesretnih povijesnih okolnisti, tragično završili i kako je, nakon devet vjekova ropstva od nekoliko država koje su bile u savezu sa Hitlerom i Musilinijem, i ostale kao države, samo je Hrvatska poništena kao država. Moralo se to dogoditi, jer se utemeljitelj i voditelj te Države, vezao za napadače; za njemačke naciste i talijanske fašiste. Služio im je kao moneta za potkusurivanje. Nadam se da znate što su radile ustaše i partizani u ratu i partizani u miru. Ne služi im na čast što su radili jedni drugima i vastitom narodu.
Moram priznatik samome sebi, a potom i vama, da su naši preci strašno griješili jedni prema drugima i da su nam ostavili ružne i tužne navade i zavade. Pitanje ostaje otvoreno i veliko ko kuća, kad ćemo doći do istine o našoj prošlosti i pravde u našoj sadašnjosti. Za budućnos mi se fućka. Mene silno zanima sadašnjost. Jer, ako je sadašnjost dobra, onda će budućnost biti još bolja.
Od zakletve (680-683) papi Agatonu i kletve(1089) kralja Zvonimira promijenilo smo puno gospodara – vladara. Naši preci su u mnogome zakazali, pogotovo oni u dva svjetska rata i poraću. Dugo životareći kao zatočenici, ovisnici i potlačenici naših susjeda kroz stoljeća, (Franaka, Latina, Germana, Austrijanaca, Mađara, Turaka i Srba), ostavilo je dubok trag na pojedinca i narod. Naš narod platio je skupu cijenu i plaća je i dan danas zbog grijeha i promašaja naših predaka, pogotovu kobnih krvoprolića dvadesetoga stoljeća i onog kad su naši preci mađaroni ubili kralja Svačića. Ako se tako nastavi kako je išlo do sada, ne piše se dobro nijednom Hrvatu na ovome planetu. Ovo je sada vrijeme, da nakon toliko generacija, naše slavne i neslavne prošlosti, u ovoj i ovakvoj sadašnjosti tomu konačno stane se na kraj. Kako su uspjeli izići iz franačkog, latinskog, germanskog i turskog okvira, vrijeme je da se Hrvati oslobode svetosavlja, jugoslavenstva, ustašije, partizanije, komnističkog jednoumlja i zlosilja. Stoljeća neslobode i poluslobode i komunizam, oslabio je i zatrovao hrvatski narod; narod duboko podijeljen, na nekakve lijeve i desne, na partizane i ustaše, na naše i vaše, na ognjištare i udbaše, raseljene i unesrećen kao malo koji narod na ovom planetu.
Hrvati su stari, žilavi narod; jedan od rijetkih preživjelih naroda staroga svijta, koji je uspio preživjeti i nadživjeti svoje osvajače i porbljivače. Naš put kroz prostor i vrijeme od Bogostana do naših dana, trajao je više od tri tisuće godina…
Hrvati su okruženi neprijateljskim narodima, pa su robovali susjedima gotovo tisuću godina. Kako iz Hrvata izbit taj ropski, sluganski, podanički mentalitet. Kako Hrvate oslobodit od njih samih i ovisnosti o onima kojima su služili i bili dobre sluge loših gospodara. Konačno smo pomislili da smo slobodan narod, ali zatočiše nas u Uniju naroda na starom kontinentu. Bili smo slabe sreće u dosadaše dvije Unije. Nadam se da će treća biti sreća!
Na kraju valj reći, Srbi su povijesno rehabilitirali četnički pokret. Partizanski nisu, kad ga kod njih nije ni bilo. Kad će jednom Hrvati povijesno i svjesno valorizirati ustaški pokret i javno obznaniti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, da su ustaše bili hrvatski hrabri vojnici, koje su kao zarobljenike po svršetku rata, na razne načine partizani zlostavljali, mučili, ubijali bez suda i bacali ih u jame i masovne grobnice diljem partizanske Titove satrapije.
Piše: Ante Matić – Borčanac
