Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Nakon što je nasilno – uz pomoć razularene rulje od stotinjak tisuća srpskih ekstremista i pod parolom “volje naroda” – srušena najprije autonomija Vojvodine (početkom listopada 1988.) a potom i rukovodstvo Crne Gore (siječnja 1989.), prije nego se krenulo na ukidanje autonomije Kosova (jer oni su bili tvrđi orah), započeo je planirani izvoz “antibirokratske revolucije” uz pomoć koje su Slobodan Milošević i njegova kamarila (uz potporu vrha “JNA” i dijela saveznog vrha SFRJ) planirali pokoriti ostatak Jugoslavije i pretvoriti je u “Veliku Srbiju”.

Na poticaj Srbije u kojoj se u isto vrijeme održava serija protualbanskih mitinga (glavni je bio u Beogradu) zbog potpore uvođenju izvanrednog stanja u pokrajini Kosovo i osude Slovenije i Hrvatske “jer su podržale albanske separatiste koji štrajkaju u rudniku Stari trg” (Trepča), u jutarnjim je satima 28. veljače 1989. godine, u organizaciji radničkog sindikata TVIK-a u Kninu započeo srpski miting na kojem su istaknuti i politički zahtjevi za djelomično raspuštanje lokalnih tijela vlasti. Nastupilo je 40 govornika, među kojima su bili i poznati huškači, Jovo Opačić i Simo Dubajić.

Zamjetna je tendencija primjene istih metoda kakve su već korištene u operacijama “događanja naroda” u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori, samo tada još uvijek u nešto blažoj varijanti, jer se sve pokušava progurati kroz radnički sindikat i prikriti tobožnjom “borbom za radnička prava”.

Na skupu je bilo oko 5000 osoba. Ono što je izneseno potpuno se uklapalo u sve što se moglo ranije čuti na mitinzima u Srbiji. Bila je to sinkronizirana akcija javnog solidariziranja Srba u Hrvatskoj sa subraćom na Kosovu i u Srbiji, ali i operacija “rastakanja” političke vlasti i pravnog sustava SR Hrvatske, uz oštre osude “podrške albanskim separatistima” što su je izražavale “severozapadne republike”.

Osim oštre kritike na račun Slovenije i Hrvatske, govornici su istaknuli i jasna politička stajališta. Najpoznatiji govornik koji se pojavio na prosvjedu bio je Simo Dubajić (sudionik NOB-a jasne pročetničke orijentacije koji je nekoliko mjeseci poslije izjavio kako je pobio “12.000 ustaša”, ali mu je “žao što nije više”). On je govorio i o “lošem položaju Srba u Hrvatskoj” navodeći kao glavni uzrok tom stanju postojeći Ustav SFRJ. Među ostalim tada je rekao okupljenima kako trebaju voditi “računa o tome da smo mi pravna država i da nećemo dozvoliti ni ovdje u Kninu, da se ne’ko u Zagrebu poigrava sa našom svijesti”.

Zanimljivo je pozivanje na “pravnu državu” dok se u isto vrijeme oštro napada važeći Ustav kao najviši, temeljni akt iste te države.

Istog dana u Zagrebu, Predsjedništvo CK SKH raspravljalo je o sigurnosnom stanju u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Predsjednik ovog tijela Stanko Stojčević označio je Srbiju kao čimbenik destabilizacije prilika u Hrvatskoj, budući da je pod njihovim uplivom došlo do poremećaja međunacionalnih odnosa, pogotovo u općinama Knin, Obrovac, Donji Lapac i Benkovac.

Analiza tadašnjeg OSUP Knin (koji još uvijek nije bio u rukama Milana Martića i njegovih terorista) govori kako su u drugom dijelu mitinga u Kninu (kod iznošenja političkih zahtjeva) “dominirale ličnosti i osobe već ranije poznate službi po svom ponašanju i stavovima, a i osobe koje su bili zagovornici održavanja mitinga Kninu, po čemu se izvodi zaključak da su te osobe čekale momenat da javno iznesu svoje mišljenje na većem skupu i da taj skup pretvore u miting, što se u ovom slučaju i desilo, a većina tih osoba je, kako na vlastitu inicijativu, te inicijativu njihovih istomišljenika aklamacijom izabrana u odbor za rukovođenje mitingom. Radi iznošenja određenih stavova od nekih pojedinaca sa kojima je sve više potpaljivana masa i sam odbor je poslije vrlo teško rukovodio daljnjim tokom mitinga, ali su svakako dominirajuću ulogu imali Dubajić Simo, Opačić Jovan, Bursać Dragan, Arambašić Mirko i Dobrota Drago, a koji su predstavljali radno tijelo odbora“.

(Vidi: Davor Marijan, “‘Događanja naroda” u Kninu 1989. godine – slom jugoslavenske ustavne konstrukcije u Hrvatskoj’, Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2016.; https://hrcak.srce.hr/file/251682; str. 445-446.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)

Unatoč nepovoljnom ozračju i svim opasnostima koje su u to vrijeme prijetile od represivnog komunističkog režima (koji je u SR Hrvatskoj bio još uvijek “osjetljiviji” na hrvatske obrambene reakcije nego na srpske nasilničke mitingaške pohode), skupina istaknutih hrvatskih intelektualaca predvođena komunističkim disidentom i povjesničarom dr. Franjom Tuđmanom, u Zagrebu je smogla hrabrosti konačno prekinuti hrvatsku šutnju dugu gotovo dva desetljeća i javno progovoriti o potrebi demokratizacije društva, kao i o hrvatskim nacionalnim i gospodarskim interesima.

I dok u Srbiji velikosrpska ideologija ima već društveno-priznati status “demokratske tekovine”, a tijela vlasti SFRJ ne čine ništa kako bi se ovakve (očito) ekstremne pojave spriječile, dr. Tuđman i njegovi istomišljenici dočekani su “na nož” ne samo u tim krugovima, nego i od mnogih u Hrvatskoj. Pod dirigentskom palicom republičkog komunističkog vrha i Ivice Račana, započinje orkestrirana medijska kampanja kojoj je cilj nastojanja hrvatskih demokrata za većom slobodom i višestranačjem prikazati kao “štetna”, “nazadnjačka”, “antidržavna”, “nacionalistička”, “proustaška” i sl., samo zato što se netko s “druge strane” usudio izložiti svoje viđenje aktualnog društvenog trenutka i mogućeg rješenja krize – nasuprot ratnim prijetnjama srpskih fašista zaogrnutih u plašt “jugoslavenstva”. Tadašnja hrvatska komunistička vlast i policija u to su vrijeme usmjereni ka sprječavanju javnog djelovanja hrvatskih intelektualaca koji se javno opiru prijetnjama iz Beograda i zabranama njihovih skupova, dok se prema četnicima i drugim ekstremistima koji otvoreno šire mržnju i razdor postupa obazrivo i popustljivo, tako da oni nesmetano vršljaju po Hrvatskoj i te mlake reakcije vlasti koriste za još veći pritisak i homogenizaciju dijela srpske manjine.

U uvjetima okupacije pokrajine u zgradi kosovskog parlamenta koja je okružena oklopnim transporterima i policijom, nasilno je “izglasano” ukidanje autonomije Kosova (23. ožujka 1989. godine), a potom u ozračju sukoba i nemira u kojima je bilo i ljudskih žrtava, u Beogradu se euforično slavi novi Ustav “jedinstvene Srbije” – čime je i de facto i de iure srušen pravni sustav SFRJ i zgažen savezni Ustav.

Iste (1989. godine), nastavljen je daljnji pohod srpskih mitingaških skupina, pa su u sklopu tobožnjeg “obilježavanja 600 godina od ‘kosovskog boja'”, u Kosovu Polju kod Knina uslijedila još masovnija okupljanja (8. i 9. srpnja), na kojima su iznesene otvorene prijetnje hrvatskom narodu, uz slavljenje “Velike Srbije” i Slobodana Miloševića. Od tada nadalje, na skupovima Srba redovito se pojavljuju četnici iz Srbije predvođeni Vojislavom Šešeljem i drugim kolovođama, a isto se nastavlja i kroz cijelu 1990. godinu (jedan od najmasovnijih skupova bio je onaj na Petrovoj gori, 4. ožujka 1990. na kojem je bilo oko 100.000 sudionika). Rame uz rame s četnicima i monarhistima na mitinzima sudjeluju i drže govore i srpski “prvoborci” – komunisti i partizanski “narodni heroji” (Dušan Pekić, Rade Bulat, Milka Kufrin i drugi). Očito im ni najmanje nije smetalo to što su preko noći sklopili savez s dojučerašnjim “smrtnim ideološkim neprijateljima” koje su tobože “porazili” u Drugom svjetskom ratu, nego su im naprotiv, svojski pomagali u razbijanju Jugoslavije i “bratstva-jedinstva” – u što su se desetljećima “zaklinjali”.

Bila je to otvorena najava rata za “Veliku Srbiju” koji je započeo poslije opsežnih priprema naoružavanja prekodrinskih Srba i smišljenog stvaranja kriznih žarišta diljem Hrvatske i BiH, uz nastavak masovnih mitinga, homogenizaciju ratobornog dijela srpske manjine i terorizam koji se očitovao najprije u rušenju balvana preko cesta i pruga, a potom i u izazivanju oružanih incidenata na cijelom području buduće “SAO Krajine” (od ljeta 1990. godine nadalje). Teroristi nisu prezali ni od čega: ubijali su i masakrirali hrvatske policajce i civile, novinare, pucali na kuće, postavljali barikade i sprječavali kretanje ljudi i promet cestama i prugama, a brojna sela s hrvatskom većinom ostajala su izolirana i prepuštena njihovoj samovolji i teroru. Nisu dopuštali dostavu hrane i lijekova, pa čak ni nužne odlaske u bolnice teško oboljelima – i sve su to činili uz potporu “JNA”. Sva nastojanja hrvatskih vlasti za mirnim rješenjem problema arogantno su odbijali i uzvraćali uvredama, a “JNA” i savezni vrh države u potpunosti su se oglušili na sve zahtjeve hrvatskih građana, pa i otvorene prosvjede zbog takvog stanja. U namjeri izazivanja oružanog sukoba, teroristi su provocirali i tražili krv, priželjkujući da Hrvatska policija uzvrati silom i ubije barem jednog Srbina, nakon čega bi imali alibi za započinjanje otvorenog ratnog sukoba (znajući dobro kako iza sebe imaju vojsku – tada jednu od najbrojnijih i najopremljenijih u Europi). Teroristi su dobili krila nakon što je Teritorijalna obrana Hrvatske razoružana. Naime, dana 23. svibnja 1990. godine, tadašnja republička vlast na odlasku (predvođena s SKH – SDP i Ivicom Račanom), bez ikakvog je otpora pristala na protuustavno i protupravno razoružanje građana Hrvatske i predala u skladišta “JNA” oko 200.000 cijevi raznih kalibara, nakon čega je hrvatski narod ostao goloruk i prepušten na milost i nemilost do zuba naoružanom agresoru.

“Zaštita” srpske manjine koja je bila “ugrožena” i njezina “obrana” (s krajnjim strateškim ciljem “svi Srbi u jednoj državi”), srbijanskom fašističkom režimu je poslužila kao izlika za agresiju koja je u Hrvatskoj započela režiranim incidentima srpskih terorista (uz pomoć i pod okriljem “JNA”), počevši od Knina, Pakraca, Plitvica, do Borova Sela, Gračaca, Obrovca i Gline, uz proglašavanje “ratnog stanja” i samoproglašenja “SAO Krajine” (već 1. listopada 1990.), sve do otvorenih napada oklopnih postrojbi “JNA”, četnika i “teritorijalaca” s područja Srbije na Baranju i istočnu Slavoniju (3. srpnja 1991. godine).

Krvavi i brutalni rat koji su s osloncem na “JNA” i ekstremni dio srpske manjine u Hrvatskoj i BiH svim raspoloživim snagama protiv nenaoružanih Hrvata i muslimana poveli Srbija i Crna Gora s ciljem zatiranja svega što nije srpsko i dostizanjem “zapadnih granica Srbije” na liniji Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, uzrokovao je goleme ljudske žrtve (oko 150.000 mrtvih i višestruko veći broj ranjenih), uz velika razaranja, progone i patnje milijuna civila, pljačke, silovanja. Taj je sukob donio nesreću svim narodima na području bivše SFRJ, pa i samim Srbima i Crnogorcima.

Krvava i brutalna srpska agresija doživjela je svoj konačni slom poslije pokušaja etničkog čišćenja pokrajine Kosovo (1998/99. godine), što je spriječeno zračnim udarima NATO-a.

Kamo sreće da su velike sile i međunarodna zajednica ranije uvidjele potrebu slamanja srpskog fašizma na njegovu izvorištu – zacijelo ne bi bilo toliko krvi i masovnih grobnica.

Proglašenje terorističke paradržavne tvorevine “SAO Krajine” na tlu Hrvatske, 1. listopada 1990. godine: https://www.youtube.com/watch?v=RR7aNVTSPgo&ab_channel=propatria

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika