By Mrtvi nisu odsutni, oni su nevidljivi. – Miroslav Krleža
Ažurirajući prethodne zapise turobne zbilje, želim u najkraćim crtama iznijeti djelić u vidu fragmenta, kako bi eventualno štogod ostalo u arhivima međumrežnih bespuća. U srazu s nedostatkom prijašnjega patosa, gdjegod se u meni još javi potreba za činjeničnim artikuliranjem. …I kada koraci bivaju beznadežno praćeni obasipanošću mrtvilom duha…
O groblju
Kao cjelovit kompleks ovo groblje je najstarije aktivno u Novom Sadu. Nalazi se pet groblja: Katoličko, Reformatorsko, Evangelističko, Vojno i staro Njemačko. Svaka konfesija ima svoj dio.
Ono predstavlja nepokretno kulturno dobro kao prostorna kulturno-povijesna cjelina od velikog značaja. Katoličko groblje nastaje 1860. godine. Sahranjivanja su okončana 1974., ali od 1991. godine groblje iznova biva otvoreno za sahranjivanja pod uvjetima koji važe za obrede na starim grobljima.
Također, na groblju se nalazi i kapela koja je zadužbina Elizabete i Leopolda Gukera, a podignuta je 1875. godine, te se iznad ulaznih vrata nalazi medaljon koji svjedoči o njezinom podizanju.
Ni službeno priopćenje…
Nakon što je osmoga dana mjeseca siječnja ove nam 2026. godine na bočnim vratima sa sjeverne strane Župne crkve imena Marijina podmetnut požar – iskoristio sam tada priliku upozoriti na slučaj groblja – a na koji repetitivno toliko vremena i sam upozoravam. Između ostalog, napisao sam sljedeće:
„…Nažalost, ovo nije jedini takav nemili događaj koji predstavlja izravan napad na vjerske zajednice, a među njima i onu koja pripada zapadnokršćanskoj provenijenciji i/ili pripadnike nacionalnih manjina, odnosno njihovu kulturnu baštinu u multikonfesionalnoj sredini kao što je to Novi Sad.
Naime, moram skrenuti pozornost i na katastrofalno stanje katoličkog groblja u novosadskom naselju Grbavica, gdje se nalazi kompleks groblja koji predstavlja nepokretno kulturno dobro kao prostorna kulturno-povijesna cjelina od velikog značaja, a ono također datira XIX stoljeća.
Ondje se nalaze razbacane i devastirane nadgrobne ploče i spomenici koje su, prema službenim saznanjima, uništili pripadnici i/ili simpatizeri pojedinih ekstremno nacionalističkih organizacija. Zavod za zaštitu spomenika kulture naveo je kako je u planu napraviti lapidarij, no do danas ništa konkretno nije učinjeno.
Stoga, kanim javno apelirati kako bi se konačno pokrenule potrebite akcije te kako bi se to ruglo grada dotjeralo u red…”
– Stoji u dijelu priopćenja mjesne organizacije DSHV-a Novi Sad-Petrovaradin
Živost neživosti
Zapisao sam to prije neka četiri mjeseca; sumorne i otužne vizuale zabilježio ljetos. No, u međuvremenu javljaju se pogdjegdje novi primjerci destrukcije. Ljeta 2025. dalo se čuti kako je gomila „groblja spomenika” sve veća i veća… Uistinu, pojedina novonastala ošetećanja doista sugeriraju neslučajno propadanje, odnosno uništavanje. Takvih primjeraka imamo i na novijim nadgrobnim spomenicima, pa je, prema tome, okriviti „zub vremena” u najmanju ruku arogancija.
Ova povijesna cjelina i ta travica gdje počivaju i hrvatske kosti – polako poprima sve negativne značajke živosti nedjela, dok je prati opća neživost – što pokojnika, što živih stvorenja koja tuda koračaju… Bezuspješnima ostaju apeli sugrađana, pa i pripadnika hrvatske zajednice, jer su nadležni i dandanas nijemi.
Urbanizacija nemilosrdno „grabi naprijed”, pa ovo nije nikakva novost. Samo okruženje groblja i sam kontrast zapuštene povijesti spram novonastalih građevinskih obličja – kontinuum su morbidnosti. Naizgled je to banalna stvar, ali nažalost, nefunkcionalna.
I kad se sagledaju svi ostali čimbenici, i kad se uzmu u problem širi problem – dolazimo do zaključka kako je ovo jedan minorni fragment, dok je stanje istog groblja samo refleksija općeg internog, ali i eksternog stanja: živost neživosti…
Uzdižu se i potonji mračni sojevi, a od autohtone povijesti nekadašnjih zdanja ne ostaje ni ime na ploči. Istodobno, individualni „biološki” opstanak praćen, te skrašen sinekurama, mnogima će biti prioritet. Tišina s groblja u Futoškoj postaje jedini iskreni odgovor na njihovu „buku”, jer mrtvi možda jesu nevidljivi, ali bačena povijest uz njihova polomljena imena vrište jasnije od bilo čijih lažnih opovrgavanja ili puke nijemosti.
Nikola Puzović
