Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

…..Osim presude za genocid u Srebrenici Srbi ne priznaju još jednu važnu međunarodnu presudu u  kontekstu Drugog svjetskog rata. Naime, Vojni tribunal Sjedinjenih Država koji je zasjedao u Nürnbergu u slučaju talaca (the Hostage Trial) br. 47 iz 1948. pravilno je zaključio da je „hrvatska vlada bila satelitska vlada i što god je ona učinila bilo je učinjeno za račun Nijemce pod njihovom kontrolom“…….

„Jasenovac ne treba biti razlog za mržnju Srba prema Hrvatima“!

Piše HINA u srijeda, 24.2.2021. u 19:03, a to je izjavio novoimenovani patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, pa nastavlja.

„Važno je da se izađe iz zaborava, ali i da to u isto vrijeme ne bude povod za zlopamćenje i da svako zaviri u svoje srce i zavapi ka Gospodu da se nigdje ništa slično nikada ne dogodi“, istaknuo je patrijarh.

Čini se da je patrijarh Irinej malo „zadocnio“ s ovom pomiriteljskom izjavom, jer da ju je izrekao on ili pokojni patrijarh prije trideset godina za vrijeme brutalne velikosrpske agresije na Hrvatsku BiH i Kosovo, vjerojatno se ne bi dogodili monstruozni zločini genocida i etničkog čišćenja u Vukovaru, Srebrenici i u svim drugim mjestima gdje god je protutnjala okupatorska sila u projektu stvaranja Velike Srbije!

Osim toga, širenje histerične mržnje prema Hrvatskoj filmom „Dara iz Jasenovca“ na temelju notornih povijesnih falsifikata s jedne strane, i agresivne jugoslavenizacija Hrvatske Balaševićevskim patetikama, ista je priča iz iste kuhinje u kojoj su velikodostojnici SPC-a kao udarni malj velikosrpske politike uvijek bili glavni kuhari. Srbi su tim odvratnim filmom koji je u krugovima svjetske filmske kritike doživio pravu sramotu, samo utvrdili staro povijesno gradivo i valjda je danas svima kristalno jasno da je film nastao isključivo za unutarnju potrebu nominalne srpske politike koja politički preživljava na proizvodnji mržnje prema svemu hrvatskom. Nominacija filma „Dara……….. za Oscara“, samo je jedan lukavi marketinški trik da se skrene globalna međunarodna pažnja na film i to je još jedan dokaz da kreatori mitomanijske srpske povijesti znaju svoj posao. Znaju od smeća napraviti hit za vlastite sodomističke potrebe! Osim što je film ostao na vjetrometini srpskog trolanja unutar Beogradske čaršije, srpski međunarodni pokušaji da se pomoću tog uratka s njihovog lica skine stigma „loših momaka“ iz bivših ratova 91., koje su sve redom izgubili, čini se, ovaj put nisu uspjeli.

Tim smećem od filma,  podizanjem tenzija i mržnje do užarenja, poslana je  poruka i srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Ne vjerujte Plenkoviću, on je ustaša kao i svi drugi Hrvati. Vjerujte nama, vjerujte Beogradu, jer opet ćemo vas trebati za neku novu okupaciju ako to međunarodne okolnosti dozvole. Vaša je dužnost odazvati se i žrtvovati za svoju maticu Srbiju i dekonsolidirati svaku ideju postojanja hrvatske države.

Nema tog zlodjela zbog kojega srpski banditi i zločinci nisu presuđeni pred licem međunarodne pravde. Genocid, etničko čišćenje, ubojstava, palež, pljačka, silovanja, koncentracijski logori! Presuđeni su pravomoćno na više od 1000 godina robije! No međutim, slično kao Tito koji je priznavao samo sud Partije, tako i oni ne priznaju ključne presude za genocid u Srebrenici o čemu patrijarh Irinej znakovito šuti. Još i više od toga, sugerira status quo, potencira nezaborav! Naravno, nezaborav Jasenovca kako ga vidi patrijarh i njegova bratija! Nezaborav čiste  povijesne laži o 700 000 ubijenih Srba u Jasenovcu. A nezaborav tog tipa, u kojemu su Srbi jedini genijalci na svijetu koji vjeruju u vlastite laži i mitove, trajat će sve do nekog novog filma „Dara iz Jasenovca“! I onda Jovo nanovo! Patrijarh Irinej, post festum, kada je film „Dara iz Jasenovca“ već proizveo masovnu mržnju i histeriju zbog čega je i snimljen, perfidno govori o nekakvoj potrebi da to ne bi trebao biti povod za zlopamćenje i pravi se mutav, kao da o filmu nije ništa znao. Zašto nije zaustavio taj zlopamteći projekt, ako ljubi ljubav, a ne ljubi mržnju?

700 000 ubijenih Srba u Jasenovcu smijurija je par exelance! Dakle, logor Jasenovac za vrijeme NDH je bio aktivan oko 1000 dana, što bi značilo da su ustaše svaki dan pogubile 700 Srba. Kapacitet logora je bio oko 2000 ljudi, što opet znači da su ustaše u tri dana smaknuli sve logoraše, pa su onda valjda doveli novih 2000 tisuće i tako su „klali“ iz dana u dan do kraja rata. Po tome se čini da Pavelić nije ništa drugo radio osim što je Srbe slao na drugi svijet, a u Jasenovcu kao radnom logoru nitko nije ništa radio niti proizvodio, jer svi su bili mrtvi?

Osim presude za genocid u Srebrenici Srbi ne priznaju još jednu važnu međunarodnu presudu u  kontekstu Drugog svjetskog rata. Naime, Vojni tribunal Sjedinjenih Država koji je zasjedao u Nürnbergu u slučaju talaca (the Hostage Trial) br. 47 iz 1948. pravilno je zaključio da je „hrvatska vlada bila satelitska vlada i što god je ona učinila bilo je učinjeno za račun Nijemce pod njihovom kontrolom“. Eto, zbog toga Pavelić nije nikada odgovarao za te silne zločine u Jasenovcu, a jedan je od razlog i taj što se nisu zločini nikada dogodili u takvom obimu kako to navodi velikosrpska propaganda.

Evo i dodatnog objašnjenja vojnog tribunala iz 1948. Američki vojni sud u Nürnbergu “u slučaju talaca” 1948. je presudio da je NDH bila marionetska država od prvog do posljednjeg dana postojanje te se ne može suditi njenom vodstvu na tom sudu. Na tu presudu neuspješno je protestiralo Ministarstvo pravosuđa FNRJ poslavši im “Memorandum udruženja pravnika FNRJ: povodom presude američkog vojnog suda u Nürnbergu”.

Ovakav logičan sudski zaključak može proizići iz tekstova mirovnih ugovora sklopljenih u Parizu 1947. s Finskom i Rumunjskom, što bi značilo da su te zemlje preuzele odgovornost za sve akte vlasti tih tvorevina i da su priznale da su te vlasti djelovale kao produžena ruka okupacijskih sila.

Vidi Đ. DEGAN: „Hrvatska država u međunarodnoj zajednici“, str.170-174.
9 – Vidi opširnije, J. Tomasevich, op. cit., str. 460-522.
10 – Cf., Law Reports of Trials of War Criminals, Volume VIII, case No. 47, London, 1949., p. 74. Vidi tekst presude Wilhelm List i drugi koji se odnosi na „Pravni položaj „Hrvatske vlade““, pp. 72-74.

A pravni položaj NDH je bio sljedeći. NDH nije imala nikakvu autonomnu vanjsku politiku, a svaki zahtjev ili interes Njemačke i Italije ta je država morala stavljati iznad svojih nacionalnih interesa. Hitler i Mussolini ostvarivali su svoje okupatorske interese putem naloga poglavniku, kojega su u tu svrhu opskrbili diktatorskim i apsolutističkim ovlastima u NDH.
Hitlerov protektorat nad NDH je jedan od  ključnih razlog što je Nezavisna Država Hrvatska dobila međunarodno priznanje od relativno ograničenoga kruga država, u pravilu sklonih Hitleru ili okupiranih od istog. Radilo se gotovo isključivo o silama Osovine i njihovim saveznicima ili satelitima. De jure, NDH  je kao država bila priznata od 11 sljedećih zemalja: Njemačke, Italije, Japana, Mađarske, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Španjolske, Finske, Danske i japanske satelitske tvorevine Carstva Mandžukuo.

Održavala je diplomatske odnose sa 9 država; i to s Njemačkom, Mađarskom, Rumunjskom, Italijom, Bugarskom, Finskom, Španjolskom, Slovačkom te, pred kraj rata, s Japanom.
Sve ostale države u svijetu produljile su s priznanjem Kraljevine Jugoslavije i nisu s njome prekidale diplomatske odnose, osim Sovjetskoga Saveza između travnja i 22. lipnja 1941. Ne povlačeći “de jure” priznanje, Švicarska je s NDH i Slovačkom uspostavila de facto odnose.
Nakon Drugoga svjetskog rata, mirovnim ugovorima ili na drugi način, Italija, Mađarska, Bugarska i dvije države nastale na tlu Njemačke, retroaktivno su priznale neprekinuti kontinuitet jugoslavenske države kroz čitavo trajanje toga WW2.
Jedino Španjolska nije nikada retroaktivno poništila svoje priznanje NDH pa, koliko nam je poznato, ni nakon smrti generalisimusa Franca 1975.

NDH je ustrojila regularnu vojsku (domobrane), zasnovanu na vojnoj obvezi (novačenju), kao i stranačku Ustašku vojnicu po uzoru na Waffen SS-divizije u Njemačkoj. Sve te oružane snage bile su u talijanskoj okupacijskoj zoni do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. pod isključivim nadzorom te zemlje, a u onoj njemačkoj zoni do konca rata, pod zapovjedništvom ili u sastavu Njemačke vojske. U tom kontekstu poznata je Kozaračka bitka kao jedna od najznačajnijih, kojom je zapovijedao Njemački general Friedrich Stahl. Naime krajem svibnja 1942. ustrojena je njemačka Borbena skupina „Zapadna Bosna“, pod zapovjedništvom generala Friedricha Stahla, koja je sadržavala nešto njemačkih, ali više pridodanih domobranskih i ustaških snaga. Namjera borbene skupine „Zapadna Bosna“ bila je uspostava „zaprečnih skupina“ oko Kozare i Prosare, koje su trebale potiskivati i konačno uništiti partizane.

Pavelićev UNS za vrijeme NDH bio je pod strogom kontrolom Gestapa, a čini se da je upravo Gestapo razotkrio urotu Vokić-Lorković i zapovijedio njihovo smaknuće?
Rasne zakone donesene u vrijeme NDH diktirali su eksperti iz njemačkoga veleposlanstva u Zagrebu, a progon Srba hrabrio je Adolf Hitler već pri prvom sastanku s Pavelićem u lipnju 1941. Dakle, NDH je u potpunosti ovisila o željama i nalozima  Hitlerove administracije. Iz tih razloga Pavelić nije nikada presuđen, a osobito ne za genocid nad Srbima, jer međunarodnom sudu je bilo kristalno jasno da se u Jasenovcu nije dogodio nikakav genocid niti bilo što slično tome.

Dr. Ante Pavelić je bio svjestan svoje odgovornosti za propast NDH, no nije smatrao da je propala državotvorna ideja stvaranja slobodne Hrvatske. U tom kontekstu, neposredno prije svoje smrti okupio je preživjele ustaške časnike i poručio im da nikada ne spominju njegovo ime u pozitivnom kontekstu, jer će time naštetiti bilo kakvoj državotvornoj ideji stvaranja slobodne Hrvatske u budućnosti. To je ujedno i poruka svim NDH-nostalgičarima i marginalnim ZDS provokatorima  kojih je na sreću u Hrvatskoj sve manje.  Od NDH zapravo i nije ostalo ništa osobito vrijedno spomena osim ideje i prava hrvatskog naroda na državu, o čemu su isto zborili i Tuđman i Stepinac. Ta ideja buknula je ponovo u proljeće 1971. da bi se konačno realizirala 1991. u pravednom obrambenom ratu. Dakle, to je povijesni kontinuitet, od 10. travnja 1941. do konačnog  međunarodnog priznanja Hrvatske 15.siječnja 1992., a u tom kontinuitetu NDH, kakva god da je bila, zbog snažne ideje stvaranja slobodne Hrvatske, imala je svoju važnu ulogu u međunarodnom strateškom promišljanju, a dokaz tome je raspad Jugoslavije!

Usuđujem se kazati, da je kojim slučajem Pavelić bio živ 1991. prvi bi pružio ruku Tuđmanu čestitajući mu na ostvarenju slobodne Hrvatske, isto onako kako je Bruno Bušić pružio ruku Tuđmanu tvrdeći: „dajte ovom čovjeku tri sekunde i on će stvoriti Hrvatsku“!

Povijesne istine, međunarodne sudove, onaj u Hagu i onaj u Nirnbergu, srboslavlje i svetosavlje ne priznaju! Uvjereni su da će vječno živjeti na povijesnim mitovima, lažima, zabludama i falsifikatima! I od toga ne odustaju! Dok god ne budu priznali svoje genocide i zločinstava, dok god  budu branili svoje genocide i zločine namećući genocidnost hrvatskom narodu eklatantnim izmišljotinama, valja biti maksimalno oprezan u svim odnosima sa Srbijom, jer to je jasan znak da Srbija nije spremna za bilo kakvu normalizaciju odnosa s Hrvatskom koju zagovara službeni Zagreb.

Ono što me u hrvatskoj politici osobito veseli jest činjenica da je film Višnje Starešine o blaženom Alojziju Stepincu uvršten u obrazovni kurikul, a film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“ nije uvršten ni nakon ogromnih pritisaka na Ministarstvo obrazovanja. Tko je zaslužan za te činjenice, ako ne legitimno izabrana vlast u Zagrebu? Dakle, jedino tako, povijesnim istinama može se boriti protiv hiperprodukcije srpske mržnje prema svemu hrvatskom! Zbog toga je istina o Jasenovcu prvorazredno povijesno-znanstveno pitanje!

Kazimir Mikašek-Kazo

 


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika