By Dva dana nakon što su zapadne republike (Hrvatska i Slovenija) proglasile samostalnost (27. lipnja 1991. godine) započeo je desetodnevni oružani sukob između tadašnje JNA i Teritorijalne obrane Slovenije. Trajao je 10 dana i na obje je strane poginulo ukupno 66 ljudi. Na opće iznenađenje javnosti, jugoslavenska je vojska vrlo lako i bez velikog otpora napustila Sloveniju što je ujedno značilo napuštanje slovenskih vanjskih granica, a time i granica SFRJ. Od tada nadalje ta vojska koja sebe naziva “narodnom” i “jugoslovenskom” postaje i u praktičnom smislu udarna šaka velikosrpske beogradske klike i glavni oslonac njihovim planovima u ratu za “Veliku Srbiju”.
Slovenskim snagama zapovijedao je ministar obrane Janez Janša i one su se sastojale od 16.000 vojnika i 10.000 policajaca, dok su snage JNA brojile 25.000 ročnih vojnika i djelatnih oficira i podoficira. Procjenjuje se kako su na strani JNA gubici u živoj sili bili više nego dvostruko veći nego na slovenskoj. Olakotna okolnost za Sloveniju bila je ta što je ona za razliku od Hrvatske zadržala najmanje 40% naoružanja Teritorijalne obrane.
Postoji, međutim, niz dokaza koji govore u prilog tomu da je rat u Sloveniji bio režiran, odnosno, da je postojao dogovor između nje na jednoj i JNA i Srbije na drugoj strani. Srbija i savezna vojska nisu ni htjele previše se baviti Slovenijom, pa su se potrudile da ju što prije “izguraju” iz Jugoslavije i potom se svim snagama angažiraju na stvaranju “Velike Srbije” koja je trebala (osim teritorija drugih republika) obuhvaćati najveći dio Hrvatske i cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Da je tomu bilo doista tako, u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ (Beograd, 1995.) potvrđuje Borisav Jović (do 15. svibnja 1991. godine predsjednik Predsjedništva SFRJ) koji navodi kako je bio presudan stav Slobodana Miloševića koji je već tada očito imao glavnu riječ kad su strategija i ratni ciljevi bili u pitanju.
“Dana 27. juna 1991, kod Kadijevića smo se sastali samo nas trojica. Milošević insistira (ispravljajući svoju prethodnu grešku) da vojska mora da brani buduće granice Jugoslavije: ‘Šta mi ima da branimo slovenačke granice, to je privremeno. Treba da branimo ono što će biti trajno.’ (Dnevnik – 27. jun 1991.)”
(Vidi: https://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/proswitness/bcs/mil-wit-jovic.htm; stranica posjećena 26. 6. 2021.; kao izvor navodi se: Poslednji dani SFRJ (u daljnjem tekstu: Dnevnik), autor: Borisav JOVIĆ, 1995. (0302-2817-0302-3251))
Prikaz smjera prodora snaga JNA u Sloveniji (27. 6. – 6. 7. 1991.)
(Izvor za fotografiju: Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1404200)
Naime, bez pete kolone – odnosno koncentracije srpskog stanovništva u enklavama iz kojih bi mogla buknuti “pobuna” i tako dala legitimitet operacijama JNA – nije bilo ni uvjeta za djelotvornu borbu za velikosrpski cilj, pa je ideja o granici “Zapadne Srbije” reducirana na liniju: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.
Hrvatska je nastojala pomoći Sloveniji, ali nije imala ni oružja niti dovoljno uvježbanih postrojbi za sukob širih razmjera, a uz sve to veliki broj vojarni JNA bio je stacioniran u urbanim sredinama ili neposrednoj blizini gradova što je oružane operacije činilo krajnje rizičnim, prije svega zbog mogućih civilnih žrtava i velikih razaranja. Hrvatski civili su se samoinicijativno ili u okviru Narodne zaštite okupljali i prosvjedovali protiv rata, te pokušavali blokirati vojarne i zaustaviti kolone oklopnih postrojbi koje su se kretale prema Sloveniji. Tako su, primjerice, napali i kolonu tenkova i oklopnih transportera koja je odlazila iz vojarne “Maršal Tito” (danas “Croatia”) i to Molotovljevim koktelima jer drugim sredstvima nisu raspolagali. Vojska je otvorila vatru i tog 2. srpnja 1991. godine ubila 32-godišnjeg hrvatskog građanina, Ravena Čuvala. Bilo je ranjeno devet civila i dvojica pripadnika 2. A brigade ZNG (kasnije 2. gbr “Gromovi”), a poginula su i dva vojnika JNA. Nekoliko je tenkova zapaljeno, ali su se na kraju prosvjednici morali povući. No, ipak je to pokazalo koliko su u Hrvatskoj ljudi solidarni prema susjednoj zemlji, te da hrvatski narod i građani neće mirno promatrati okupaciju svoje zemlje koja je započela već rušenjem balvana, 17. kolovoza 1990. godine.
Hrvatska je bila praktično u neobjavljenom ratu od oružanih sukoba u Pakracu (1 – 3 ožujka). Slijedio je potom incident na Plitvicama (31. ožujka) u kojem gine prva žrtva na našoj strani, u Borovu Selu (2. svibnja) je već masakrirano 12 redarstvenika, a 26. lipnja 1991. godine uslijedila je najveća organizirana operacija srpskih terorista i JNA koji su zajedničkim snagama napali policijsku postaju u Glini i koristeći svoju tehničku i brojčanu nadmoć zauzeli ju i okupirali sam grad. Teroriste (“krajišnike”) predvodio je zločinac Dragan Vasiljković kojeg su kao “instruktora” za obuku i ustrojavanje “krajišnika” doveli iz Australije čelnici srbijanskog SDB-a, Jovica Stanišić i Franko Simatović Frenki.
I pored gubitka 25 života (na strani TO Slovenije poginulo je 19 Slovenaca i 6 stranaca) i 182 ranjena – jer svaki je ljudski život dragocjen i nenadoknadiv – može se reći da je Slovenija dobro prošla, jer ono što se tijekom 90-ih godina XX. stoljeća događalo na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i na kraju u pokrajini Kosovo, zorno je potvrdilo o kakvim se barbarima radi i što su sve u stanju učiniti sljedbenici velikosrpske četničko-monarhističke ideologije, ideologije koja svoje krvave kandže prostorima jugoistočne Europe i Balkana pruža već više od stotinu godina.
Hrvatska je krvavo izborila svoju samostalnost, ali ostat će zabilježeno kako nije nijemo promatrala niti kretanje trupa zločinačke JNA prema susjednoj Sloveniji i to joj može služiti na čast.
Zlatko Pinter
