By Oj Hrvatsko zemljo apsurda! Antifašisti slave ubijanje vlastitog naroda.
Zar nije vrijeme pokloniti se žrtvama , a ubojice kazniti? Do sada nikoga od njih nije stigla zaslužena kazna. Proživjeli su u blagostanju, slavljeni kao osloboditelji, iako su mnoge otjerali u smrt i to imalo bez grižnje savjesti. I dan danas smatraju da su ispravno ubijali.
Ima jedan mali dio kod kojih se probudila savjest, to su zvali „partizanska bolest“ danas PTSP i ti jadnici završili bi u ludnici.
Još i danas smatraju da nisu dovoljno ubijali, ti antifašisti. Sjećam se kada je saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić, u Saboru izjavio:“ Rekao sam i da Hrvatska nema zašto slaviti pobjedu nad fašizmom, jer on u Hrvatskoj nije pobijeđen. Nije obračun s fašizmom završio ’45., kao što je završio svugdje u Europi. Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!«
Naravno da fašizam u Hrvatskoj nije pobijeđen, kada se preimenovao u antifašizam!
Usprkos pola milijuna pobijenih od Bleiburga, na Križnom Putu, napunjenih rudnika, jama i fojbi, nisu sve pobili, tvrdi Stazić. Eto koji su to umovi! Koje je to etničko čišćenje?!
I ne samo pobijeni, jer najviše je bilo Hrvata, nego i protjerani iz svojih sela, oduzeta su im imanja i raseljeni su. Etničko čišćenje Hrvata podupirano od vlasti i Pravosuđa u Republici Hrvatskoj!
Sud u Dvoru prognao sve Hrvate iz Zrina 1946. godine -presuda još uvijek vrijedi i dan danas
Zoran je primjer Zrin na Banovini. Zrin je 8. na 9. rujna 1943. spaljen, raseljen , jer je bio katoličko mjesto okruženo uglavnom pravoslavnim selima. Župa Zrin pred rat je brojila 900 duša, da bi poslije rata preživjelo 600. Pred Božić 1946. godine u Đakovštini su kolonizirani u četiri sela, naseljeni u prazne njemačke kuće. Te prve generacije Zrinjana danas uglavnom više nema, danas su tu njihova djeca, druga generacija Zrinjana. Većinom su došle žene i djeca, dio je stradao i na Križnom putu, a Zrinjana ima i drugdje po Hrvatskoj i sudbina je protjeranih, po cijelom svijetu. Krčki biskup Josip Petanjak iz Drenja je porijeklom iz Zrina.
Zbog toga što je Zrin spaljen, sud donosi rješenje da se “konfiskuje cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrin i to bez obzira gdje se takova imovina nalazi.”
Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.
Ta presuda na snazi je i danas, u što su se uvjerili potomci Zrinjana koji su se poželjeli vratiti, ali i Sisačka biskupija, prigodom pokušaja početka gradnje katoličke crkve u Zrinu, na mjestu stare crkve koju su partizani do temelja spalili i uništili 1943. godine.
Sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni, i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.
Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.
Rezultat te šutnje je, da se u školi nije učilo o Zrinu, da u Hrvatskoj tek neznatna manjina o tome nešto malo zna, a Zrin je bio sjedište hrvatske plemenitaške obitelji Šubić, koja je po Zrinu dobila i drugo prezime Zrinski.
U Zrinu nema spomen obilježja Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.
Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.
Kojeg li apsurda? Hrvatsko pučanstvo protjerano da se ne uznemirava srpsko pučanstvo??? Zar to nije etničko čišćenje, klasično etničko čišćenje.
Presuda još nije poništena, tako da i Hrvatske Vlade i dalje provode etničko čišćenje. Hrvatima ne vraćaju imovinu, a Talijanima što mogu vrate, a što ne mogu fizički vratiti dobiju obeštećenje, po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine:
NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02
Optantska imovina, je imovina koja je do sklapanja Ugovora o miru sa Republikom Italijom, odnosno na dan 15. rujna 1947. godine bila u vlasništvu talijanskih državljana, tkz. optanata (koji su dali opcionu izjavu da zadržavaju talijansko državljanstvo).
Međutim, umjesto pravno jedino ispravnog pojma (kad su u pitanju povijesna istina i hrvatski nacionalni interesi) optanti, koristi se pojam esuli.
Esuli su odmah nakon donošenja Zakona, podnijeli zahtjeve za povrat imovine. Zahtjevi koji su podneseni na osnovu navedenog zakona o denacionalizaciji, su pristigli iz Italije, Njemačke, Slovenije, Australije i Austrije. Traži se povrat kuća, terena, šuma i brodova. Najviše zahtjeva, više od 500, odnosi se na prostor Bujštine, zatim Pule (339), Poreča (233) i Rovinja (97). Podneseno je 1365 zahtjeva, a udruga talijanskih esula spominje da bi moglo biti još 2-3 tisuće zahtjeva.
I opet bi „antifašisti“ u ilegalu i opet bi ubijali
Dakle drug Aleksandar Sandro Kovač, gradski vjećnik SDP-a grada Poreča bi opet pošao u ilegalu ubijati neistomišljenike. Pridružio bi se Nenadu Staziću, po kojem nisu dobro odradili ubijanje, trebali su sve koji nisu u Partiji pobiti!
E to je taj komunistički mentalni sklop, koji ne prihvaća demokratske standarde, pluralizam . višestranačje i različitosti u svjetonazoru. Za njih je jednoumlje zacementirano u moždanim vijugama.
Ne pomažu tu ni Rezolucije Vijeća EU i EU Parlamenta, niti što smo članica EU, mozak je ostao u “antifašizmu”. Antifašizmu -koji to nije. Jer je taj” antifašizam” pobio više ljudi u Istri nego fašist Mussolini!
Taj “antifašizam” zaklao je Bl. Miroslava Bulešića, bacio u jamu Bl. Francesca Bonifacija, talijanskog svećenika, pobacao u fojbe sve viđenije istarske narodnjake, koji su preživjeli Mussolinijev fašizam, ali nisu komunistički “antifašizam”
Dakle takvo licemjerje i dvoličnost nespojivo je sa poštenjem i časti, kao što drug pričuvni Istrijan piše.
A još je zanimljivija sudbina Joakima Rakovca, jer postoje svjedoci koji su svjedočili da su ga ubili njegovi.
Svjedokinja je u povjerenju ispričala da su se večer prije partizani presvlačili u njemačke uniforme, a netko od njih je rekao” Noćas ćemo ubiti Rakovca” “Kako? Zašto? pitali su ” Je doša urdin odzgora” Znači došla je naredba odozgo.
Sve to piše biskup u miru Ivan Milovan u Istarskoj Danici 2022, na stranici 143-145, a ja sam prenijela na svoj blog.
Joakim Rakovac odrastao je u katoličkoj seljačkoj obitelji i uvijek je uz sebe nosio molitvenik biskupa Jurja Dobrile ” Oče budi volja tvoja” a za partijske komesare previše se družio sa istaknutim istarskim svećenikom Zvonimirom Brumnićem i preko toga Partija nije mogla prijeći! To ga je koštalo života.!
Evo to je njihov “antifašizam”
Židovka Hannah Arendt je nakon Drugoga svjetskog rata rekla: ʺNitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunistʺ.
I stoga su prvi i jedini pravi antifašisti bili istarski narodnjaci vezani uz Istarsko svećenstvo, koji su pružili otpor Mussolinijevom fažizmu. I upravo su oni bili najveće žrtve komunističkog terora za vrijeme i neposredno po završetku 2.svjetskog rata, da se smanji utjecaj Crkve na narod. Jer narodu je trebalo ispirati mozak komunističkom ideologijom, a vjera je po komunistima bila „ opijum za mase“. Ako je vjera opijum, komunizam je otrov, kojim su zatrovali svijet ( zločinci bez morala, etike i ljudskosti)
Tako su u Istri stradali : „Mnogi su narodnjaci odstranjeni… a nekoji su seljaci, poznati kao rodoljubi, izgubili život zato da se ukloni upliv što su ga imali u narodu. Među njima je bio Pavao Krajša iz sela Jelovci kod Kringe (odveden 1. 4. 1944.), Mate Peteh iz Žminja (odveden i ubijen 1945.), Antun Milovan iz sela Rezanci kod Svetvinčenta, Viktor Levak iz sela Levaki kod Motovunskih Novaki…” zapisao je Božo Milanović
- Don Angelo Tarticchio iz Galižane, službovao je u Rovinjskom selu. Nakon kapitulacije Italije 8 rujna 1943.godine bio je uhićen, odveden u pazinski kaštel i 19.rujna 1943.godine, bačen u jamu na Lindarštini.
- Vladimir Vivoda, onemogućen zbog ratnih prilika nastaviti teološko školovanje u Gorici, nakon što je maturirao na klasičnoj gimnaziji koparskog sjemeništa, ostao je kod kuće i pomagao lokalnom buzetskom župniku, držao vjeronauk i pučke pobožnosti. Domaćim partizanima se ta njegova aktivnost nije dopala, pa su jedne večeri on i njegov otac Anselmo nestali. Nakon njihova nestanka lokalni kapelan se raspitivao za njih i naišao na zid šutnje. Do konca rata i neposredno nakon rata kolale su svakakve glasine, ali nitko nije progovorio. Tek 60-tih godina buzetski župnik Stanko Macuka uspio je u velikom povjerenju doznati njihovu sudbinu. Partizani su ih odveli u Motovunsku šumu, mučili , natjerali da si iskopaju grob i zaklali ih , da se ne čuju pucnji. U velikoj tajnosti su njihove kosti iskopali i prenijeli na groblje Mali Mlun. Kada je to saznao općinski službenik prijetio je da će minirati groblje u Malom Mlunu, ali ga je pretekla smrt! Eto to je „antifašizam“ kojim se u Istri diče!
- Antun Milovan, otac biskupa u miru Ivana Milovana, pripadao je brojnoj , narodnjačkoj i naprednoj seljačkoj obitelji. On i njegova braća živjeli su složno u obiteljskoj zadruzi, kakvih je tada bilo diljem Istre. Bio je snalažljiv , izučio je postolarski zanat, izrađivao je tzv „ gumare“ papuče sa gumenim potplatima, mnoge je i poklonio siromašnima. Antun je bio načitan, pratio je sva izdanja Družbe Sv.Mohora za Istru, dobivao kao pretplatnik Glasnik Srca Isusova. Odlazio je u Trst kod Bože Milanovića po tiskovine što je Milanović tiskao u Trstu uz dopuštenje njemačkih vlasti 1944.godine. To je osobito razbjesnilo partizansko vodstvo u Istri. Neko vrijeme sakrivao se kod njega u Režancima i Mijo Pikunić, komunistički prvoborac, kojeg je upoznao dok je radio u pulskom brodogradilištu. Pikunić je savjetovao Milovana da bude seoski odbornik , međutim on je to odbio jer se komunistička ideologija kosila sa njegovom čvrstom vjerom.
Prigodom mladomisničkog slavlja Miroslava Bulešića održao je zdravicu, koju je završio poklicima „Živio Krist Kralj. Živila naša sveta vjera. Živjeli naši svećenici. Živili naši bogoslovi i sjemeništarci. Živila naša domovina! Još jednom živio naš mladomisnik!“ Antunu su tri sina bili sjemeništarci. 22.ožujka 1945.godine odveli su ga oznaši , ubili i bacili u neku jamu. Nikada nije pronađeno tijelo, a obitelj je prolazila patnje komunističkog terora. Oduzeli su im stoku, zlatninu, čak su i vjenčani prsten tražili, a žena ga nije htjela dati. Kada su 1947.godine komunističke vlasti seljake tjerali u zadruge, Fuma Milovan se usprotivila i završila u pulskom zatvoru.
Partizanski tisak je odvratno pisao da ocrni Antuna Milovana i opravda njegovo ubojstvo, koje je uznemirilo stanovništvo. E to su „antifašisti“ Milovana nisu ubili talijanski mussolinijevi fašisti, ali jesu Titovi „antifašisti“
- Antun Palman, zvonar i sakristan u Gologorici, partizani su ga odveli , strašno mučili , čak ga i pržili vatrom. Kada je jedan od partizana prigovorio zašto čovjeka tako muče, zaprijetili su i njemu smrću, Palmana su ubili i bacili u rudarsko okno ispod Tupljaka. To je okno zabetonirano i dan danas se ne zna koliko je žrtava u njemu. Prema nestalima pretpostavlja se oko 140 žrtava. I ta ubojstva i mučenja napravili si „antifašisti“ A drug Aleksandar Sandro Kovač bi u ilegalu i opet bi ubijao? Koga?
- Giovani Trost, sakristan i zvonar u Šišanu kraj Pule, otac petero djece, mučio se da prehrani djecu. Partizani su njega i još četvero seljana optužili za špijunažu i bacili u neku jamu kod Krnice.
- Franjo Božić, zvonar i crkveni pjevač u Lindaru, otac tri sina, obrađivao je nešto zemlje, raznosio po selima općinske obavijesti, našao se na meti partizana koji su ga mučili , ubili i pokopali u predjelu zvanom „Peći“ Ukućani nisu smjeli ni pomisliti da nakon rata pronađu posmrtne ostatke i kršćanski ih pokopaju.
- Jakov Radošević, sakristan i zvonar u Medulinu, omiljen u selu kao čestit i uslužan čovjek, nikome nije naudio ipak je bio partizanska meta.29.rujna 1943.godine domaći prvoborac sa grupom partizana kružio je kamionom po selu i kao što su fašisti hvatali Židove početkom rata, tako su „antifašisti „ hvatali seljane. Pokucali su Radoševiću na vrata, a susjedi su pratili kroz prozore. On se pokušao izvući, ali nije uspio. Tu večer sedam Medulinaca odvedeno je, ubijeno i bačeno u jamu Trlji kod Barbana.
- Miroslav Bulešić, zaklan poslije krizme u Lanišču 24.kolovoza 1947. godine, in odium fidei, iz mržnje prema vjeri. Proglašen Blaženim u pulskoj Areni 28.rujna 2013.godine.
- Francesco Bonifacio, odveden u nepoznato i bačen u jamu 11. rujna 1946.godine, ubili su ga pripadnici narodne straže i jugoslavenske vojske kad se vraćao iz Grožnjana, gdje je dijelio ispovijedi. Grob mu se do danas ne zna, a pretpostavlja se da mu je tijelo bačeno u jamu. Proglašen je blaženim 4. listopada 2008. godine.
Pored ubojstava svećenici su bili izloženi sudskim procesima i višegodišnjim zatvorskim kaznama. Inscenirani procesi održali su se 1947 -1948 godine. Sudilo se Stjepanu Ceku, Jakobu Ukmaru za krizmu u Lanišću. Moram naglasiti da je predmet o Bulešiću nestao dolaskom hrvatske vlasti. Sudilo se franjevcima i benediktincima. Podaci su iz knjige Istarska crkva u ratnom vihoru ( 1943-1945)Ivana Graha, svećenika iz Ližnjana:
Partizanski tisak i njihov način izražavanja identičan je danas kao i ratnih i poratnih godine.
Laži, laži i opet laži! Propaganda kojoj ni Goebbels nije ravan. Ne znam kako ni nakon 70 godina nisu promijenili stil i izričaj!
Citiram iz Hrvatskog lista, broj 7, 70, 18. 3 1945, str 2-3
„Ustaški zlikovci u Istri. Nije potrebno trošiti riječi o tome da narod Istre zna tko su to ustaški koljači i što je ustaštvo….Jauk stotina hiljada pobijenih Srba čuli smo i mi u Istri ( aha, pojma nisu imali, niti znali) Prokletstvo hrvatskog naroda protiv ustaških zvijeri razleglo se i kod nas. Radi toga ustaška banda u Istri nije mogla postići nikakav uspjeh i nikada neće postići….Na tom krvničkom poslu našli su se zajedno svi izrodi Istre sa izrodima cijelog hrvatskog naroda. Pored Milanovića ,Brumnića itd, nekoliko ustaša aktivno radi u Zagrebu. To su Ernest Radetić, dr.Ante Ciliga, Ante Rojnić i niz drugih. Uzalud ustaški zlotvori u Istri Milanović i Brumnić prikrivaju svoje prljave duše svećeničkim mantijama….“Tko god da je pisao ovaj tekst, nije se zapitao, kako to da je Tito pozvao „ustašu“ Božu Milanovića da sudjeluje na Pariškoj mirovnoj konferenciji o granici u Istri i zastupa Jugoslaviju? Je li se usudio kritizirati Tita za tu odluku? Čisto sumnjam!
Povijesna činjenica je da ustaša u Istri nikada nije bilo, jer je Istra Rapallskim ugovorom iz 1920.godine, pripojena Italiji. NDH je proglašena tek 10.travnja 1941.godine, znači 21 godinu poslije dok je Istra bila pod talijanskom vlasti, tako da ustaša u Istri nije ni moglo biti. Uglavnom antife sve Hrvate svrstavaju u ustaše, osim što sebe nisu svrstali u ono što jesu, u zločince!
Sličan tekst sa istom retorikom i stilom, o dr. Anti Ciligi, i Istranima koji ga poštuju osvanuo je nedavno na „Antifa „ portalu, jer takve tekstove danas nitko drugi neće objaviti, Tekst napisan govorom mržnje, primitivno i polupismeno, nije vrijedan uopće na njega se ni osvrnuti. A „antifa“ portal nije prijavljen Agenciji za elektronske medije. Toliko o vjerodostojnosti!
Bitno je da godine demokracije i pluralizma na takve isprane mozgove uopće ne djeluju, oni bi opet u ilegalu i likvidirali neistomišljenike, jer po njima oni imaju pravo ubijanja, samo ne zna se tko im je to pravo dao? Uzeli su si ga sami, ne poštujući nikakve društvene ni ljudske norme!
Lili Benčik/hrvatskepravice
