By Pitanje kako osoba poput Hrvoja Klasića, s obzirom na njezine dokazane profesionalne promašaje, oštre osude struke i radikalne istupe, uopće može obnašati dužnost redovitog profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pogađa samu srž duboke moralne, znanstvene i nacionalne krize u hrvatskom visokom školstvu. Činjenica da se takav takozvani znanstvenik skriva iza ustavnih načela autonomije sveučilišta i akademskih sloboda predstavlja otvoreno ruganje ozbiljnoj historiografiji i hrvatskim poreznim obveznicima koji iz svojih džepova izravno financiraju njegov rad. Trenutačni sustav napredovanja na hrvatskim sveučilištima postavljen je potpuno naopako, jer se puko formalno zadovoljavanje birokratskih uvjeta, poput broja objavljenih papira i sakupljenih sati predavanja, stavlja daleko ispred stvarne znanstvene kvalitete, intelektualnog poštenja i domoljubne odgovornosti prema vlastitoj državi. Kada Fakultetsko vijeće, u kojemu nerijetko sjede ideološki bliske kolege i sljedbenici sličnih struja, potvrđuje nečiji trajni profesorski status, javno mnijenje, bazična logika i nacionalni interesi postaju potpuno nemoćni pred tom zatvorenom kastinskom utvrdom. Klasić u svojim svakodnevnim javnim nastupima ne pokazuje dostojanstvo i nepristranost sveučilišnog profesora, već nastupa kao umišljeni politički komesar koji s visoka docira narodu i dijeli bezobrazne lekcije o prošlosti onima koji su krvarili u Domovinskom ratu i stvarali ovu državu. Glavni prigovor njegovu cjelokupnom radu leži u namjernom i upornom ignoriranju ključnih događaja iz suvremene hrvatske povijesti, jer umjesto bavljenja stvaranjem današnje hrvatske države i obrambenim ratom, on radije energiju troši na poliranje imidža i opravdavanje struktura bivšeg jugoslavenskog režima. Kritičari iz desnih i braniteljskih krugova s pravom naglašavaju da na takav način o hrvatskoj prošlosti govore i pišu uglavnom oni koji nisu sudjelovali u obrani zemlje i stvaranju države. Ljudi koji su osobno krvarili za neovisnu Hrvatsku u njegovim tekstovima prepoznaju rukopis struktura koje novu državu nikada nisu željele niti je danas vole, prepoznajući u njegovu radu opasnu degradaciju povijesne znanosti i njezino podređivanje dnevnopolitičkim interesima.
Njegova rigidna ideološka matrica jasno se očituje i u načinu na koji tumači važne povijesne događaje poput Hrvatskog proljeća iz 1971. godine. U svojoj knjizi „Hrvatsko proljeće u Sisku”, kao i u pratećem televizijskom serijalu, Klasić uporno pokušava progurati tezu da je taj pokret bio isključivo i prije svega unutarpartijski pokret Saveza komunista Hrvatske. On hladnokrvno minorizira nacionalne, kulturne i studentske elemente tog buđenja, tvrdeći da tadašnji politički lideri i ekonomisti nisu bili protiv jugoslavenskog okvira i socijalizma, a kamoli protiv Josipa Broza Tita. Takvim interpretacijama Klasić zapravo ponavlja staru dogmu bivšeg režima, nastojeći dokazati da izvan okvira Partije i komunizma nije smjelo postojati ništa, čime izravno umanjuje žrtvu brojnih intelektualaca, studenata i građana koji su zbog težnji za neovisnošću završili u kazamatima u Staroj Gradiški i Lepoglavi. Još veći znanstveni promašaj predstavlja njegova skandalozna knjiga o obućaru i partijskom aparatčiku Miki Špiljaku, u kojoj je njegova nevjerojatna opčinjenost titoizmom potpuno razotkrita kroz razornu recenziju dr. sc. Nikice Barića s Hrvatskog instituta za povijest. Barić je u Časopisu za suvremenu povijest znanstveno i neoborivo dokazao da je Klasić običan prepisivač enciklopedija i priručnika koji uopće ne poznaje, ili tek iznimno površno poznaje, literaturu i povijesne izvore o razdobljima o kojima piše. Veliki dijelovi te knjige zapravo su prepisani iz općih priručnika ili iz samih Špiljakovih memoara, pa rad ne donosi nikakvu novu znanstvenu vrijednost, a nasloviti knjigu o partijskom poslušniku pojmom državnika predstavlja bazično neshvaćanje naravi komunističkog režima. Najteži profesionalni šamar Klasić dobiva zbog svjesnog prešućivanja mračnih strana i zločina sustava, jer je zapanjujuće da autor piše biografiju čovjeka iz samog vrha režima u vrijeme likvidacija političkih emigranata, a da se uopće ne pozabavi ulogom tog sustava i Udbe u ubojstvima poput likvidacije Stjepana Đurekovića. Taj teški profesionalni fijasko na Filozofskom fakultetu ipak prolazi bez ikakvih sankcija ili preispitivanja njegove podobnosti za odgoj novih generacija, jer etički kodeksi i sveučilišni odbori u Hrvatskoj reagiraju samo u slučajevima najočitijih tehničkih plagijata. Određeni lijevo-liberalni mediji umjetno održavaju njegov medijski kult ličnosti i forsiraju ga kao vrhunski autoritet, dajući mu neograničen prostor za širenje suludih i opasnih ideja poput one o trajnom naseljavanju migranata iz sjeverne Afrike na nenaseljene hrvatske otoke, čime se izravno zadire u teritorijalni integritet zemlje. Njegovi stalni televizijski istupi u kojima cijeli desni politički spektar optužuje za antisrpstvo, a prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana proglašava najvećom traumom suvremene Hrvatske, potvrđuju da je plemenita ideja slobode znanstvenog istraživanja pretvorena u stup za najprizemnije forsiranje jugonostalgije i sustavno blaćenje današnje hrvatske države.
Ovaj višegodišnji ideološki rat odavno je prerastao okvire akademske rasprave i pretvorio se u bespoštedni obračun, u kojemu hrvatski povjesničari poput Zlatka Hasanbegovića redovito i bez zadrške demaskiraju Klasića, prokazujući ga kao običnog političkog komesara u profesorskoj odori. Hasanbegović je brutalno pokopao Klasićev dokumentarni serijal o NDH, proglasivši taj projekt teškim promašajem i štetom uloženog novca poreznih obveznika, ističući da je riječ o plitkom i ideološki obojenom uratku. S druge strane, emitiranje novijeg dokumentarnog serijala „Partija” donijelo je državotvornoj opciji potpuni trijumf, jer je hrvatska javnost napokon dobila priliku vidjeti stvarnu, krvoločnu narav titoizma, što je zadalo izravan šamar Klasićevim pokušajima poliranja komunističke prošlosti. Te oštre javne rasprave redovito se prelijevaju i na govornicu Hrvatskog sabora, koja je postala zadnja linija obrane pred crvenim jurišnicima s Filozofskog fakulteta. Državotvorni zastupnici s desnog spektra s pravom koriste saborsku govornicu kako bi upozorili javnost na opasnu činjenicu da ta ustanova godinama djeluje kao sigurna kuća za propagiranje totalitarnih ideja. Najnoviji skandal koji je potresao akademsku zajednicu, a u kojemu je pod pritiskom javnosti u zadnji tren zabranjeno održavanje sramotnog skupa Revolucionarnog komunističkog saveza pod nazivom „Meet the Communist”, prelio se u saborske klupe kao neoboriv dokaz potpune zastranjenosti tog fakulteta. Zastupnici su u svojim oštrim istupima jasno prokazali da ta organizacija otvoreno zagovara nasilno rušenje ustavnog poretka, ukidanje institucije predsjednika, Vlade i samog Sabora, što predstavlja izravan udar na temelje današnje države. Saborske rasprave o proračunu i oceanu obrazovanja redovito se pretvaraju u ideološki rat u kojemu se ministarstvu i upravi sveučilišta opravdano spočitava kukavičluk i žmirenje na oba oka pred činjenicom da se studenti na fakultetu regrutiraju za ekstremno lijeve i jugoslavenske interese. Izgovori o takozvanoj autonomiji sveučilišta, koje lijevo-liberalna oporba panično brani u sabornici, prokazani su kao običan zaslon iza kojega se krije strah od uvođenja reda i zakonske odgovornosti za širenje totalitarnih ideologija. Sve dok Hrvatski sabor ne smogne političke hrabrosti i zakonima ne prereže financijsku pipu institucijama koje dopuštaju komunističku propagandu i blaćenje Tuđmanova nasljeđa, na katedrama naših nacionalnih sveučilišta mirno će sjediti ljudi koji ne vole Hrvatsku, koji njezinu tešku borbu za neovisnost omalovažavaju, a vlastitu domovinu i njezinu budućnost promatraju isključivo kroz mutnu prizmu propalih i zločinačkih totalitarnih režima.
Mladen Pavković: predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
