By Podjeli
Puška bez adrese – zašto je to najveći problem za Hrvatsku i Srbiju ????
Srbija je dobila novo lice. Kardiolog iz Sremske Kamenice, profesor iz Novog Sada, čovjek koji je do prije godinu dana držao skalpel, a ne mikrofon. Ilija Srdanović na prvu izgleda kao suprotnost svemu na što smo navikli iz Beograda. Ne viče, ne prijeti, ne spominje “Oluje” i “Jasenovce” u svakoj rečenici. Kaže da želi bolje odnose sa susjedima.
I onda dođe jedno novinarsko pitanje: gdje ste bili 90-ih?
I odgovor je: “Klasični vojnik, s puškom u ruci, regrutiran tokom rata.”
To je sve. Puška bez adrese.
U toj rečenici je sadržan cijeli budući zastoj u odnosima Zagreba i Beograda.
Problem nije što je bio vojnik. Problem je što ne želi reći gdje.
U Hrvatskoj svaki muškarac rođen 1970. zna što znači mobilizacija. Znači poziv, znači postrojba, znači ratište. Kod nas se to zove ratni put. I on se ne skriva. Upisuje se u registar branitelja, stavlja se na stol kad ideš na posao, kad ideš na izbore.
Srdanović svoj ratni put skriva iza metafore. Prvo vojnik s puškom, onda vojnik u struci, onda vojnik za bolje sutra. Lijepo zvuči, ali je politički prazno. Jer ako si bio “klasični vojnik”, morao si negdje biti. A ako ne želiš reći gdje, onda ostavljaš nama da nagađamo – Vukovar 1991., Posavina 1992., Kosovo 1999.?
I tu počinje problem za dvije države.
Odnosi Hrvatske i Srbije ne pucaju na trgovini. Trgovina ide. Pucaju na tri točke koje Srbija pod Vučićem nikad nije htjela dotaknuti: nestali, odgovornost i istina o ratu.
Za svaku od te tri točke moraš imati sugovornika koji priznaje da problem postoji.
Srdanović kaže: “Pa, neće ni ubuduće biti previše slaganja oko generalne percepcije toga što se dogodilo tijekom 90-ih.” I dodaje: “Studentska lista se time ne bavi.”
To je najiskrenija rečenica koju je izgovorio. I najopasnija za odnose.
Jer prijevod te rečenice na jezik diplomacije glasi: nema zajedničke povijesne komisije, nema suočavanja s karakterom rata, nema jasne riječi “agresija”. Ima samo dogovor da se ne slažemo i da idemo dalje.
Zašto Hrvatska ne može “ići dalje” bez te riječi?
Ne iz inata. Nego iz državnog interesa.
Hrvatska službena politika, od Račana do Plenkovića, temelji se na tome da je Domovinski rat bio obrambeni, a da je politika Beograda 90-ih bila agresija. To nije emocija, to je temelj za tužbe za nestale, za odštetu logorašima, za poglavlja 23 i 24 u pristupnim pregovorima Srbije s EU.
Ako novi srpski premijer kaže “bio sam tamo, ali neću reći gdje i neću o tome razgovarati”, on u startu ruši most na kojem bi se trebalo pregovarati. Kako ćeš s nekim rješavati pitanje nestalih u Lovasu ili Škabrnji ako on ne želi priznati da je njegova vojska tamo i bila?
I zato je puška bez adrese veći problem od Vučićeve buke. Vučić je bio otvoreni negator, s njim si znao na čemu si. Srdanović je uljuđeni izbjegavač. S njim će biti lakše popiti kavu u Bruxellesu, potpisati sporazum o granici na Dunavu, otvoriti još jedan Lidl u Beogradu. Ali neće biti pomaka tamo gdje boli.
A odnosi dvije države ne mjere se po Lidl-u. Mjere se po tome može li majka iz Vukovara doznati gdje je grob njenog sina.
Srdanović ima priliku biti prvi srpski premijer koji nije bio dio ratne mašinerije nego njen kotačić. Kao mobilizirani student medicine, on je mogao reći: “Da, bio sam mobiliziran 1991. kod Vukovara, bilo me je strah, bilo je pogrešno, žao mi je.” Jedna takva rečenica vrijedila bi više od sto potpisanih memoranduma o dobrosusjedstvu.
Dok tu rečenicu ne izgovori, za Hrvatsku će on ostati samo Vučić s bijelom kutom. Uljudniji, obrazovaniji, ali s istom puškom bez adrese.
D. Š.
Izvor fotografije : “Suveniri Dalmacija”
Podjeli
