Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ova, 2021. godina u Hrvatskoj je proglašena Godinom čitanja i bit će obilježena brojnim aktivnostima kojima je cilj promicati i popularizirati knjigu i čitanje. Osim proglašenja “ambasadora čitanja”, dodijelit će se nagrada za najbolju knjižaru, izabrati najbolja video najava knjige za učenike osnovnih i srednjih škola, organizirati međunarodna konferencija o čitanju i “mala noćna čitanja”, dodijeliti nagrada mladih za književnost itd., što bi uz redovite promocije knjiga i sve druge djelatnosti koje se na tom polju provode trebalo doprinijeti afirmaciji čitanja.

Prema nekim istraživanjima, polovica Hrvata ne čita knjige. Zadnjih godina smo, međutim, uspjeli taj postotak povećati u korist čitača na 55%. Nije loše, s obzirom na sve što nam se događa.

Ne tako davno imali smo prigodu gledati reality show (popularni Big Brother) u kojem se jedan mladi momak pohvalio kako nikad u životu nije pročitao ni jednu knjigu – a što je u društvu kojim je bio okružen dočekano s neskrivenim simpatijama. I  nije to usamljen slučaj. Ne tako rijetko slične izjave mladih ljudi i vrlo lako izrečena priznanja (“Ja ne čitam knjige”) možemo čuti u raznim prigodama, pa i u TV anketama ili reportažama. Treba cijeniti tu iskrenost, ali ono što zabrinjava jest činjenica da mnogi ne-čitanje ne smatraju nikakvim nedostatkom.

Ima nečega u tomu kad se kaže kako se ne tako rijetki među nama danas ponose onim čega smo se nekad sramili, pa to čak i ističu kao vrline. “Takva su vremena” – reći će netko. Ne, nisu takva vremena, nego smo mi postali takvi. Vrijeme protječe jednako kao i prvog dana stvaranja svijeta; sat ima 60 minuta, dan 24 sata kao i stoljećima prije, godina 12 mjeseci ili 365 dana. Ne trebamo se zavaravati i tražiti izgovore. Jedine promjene se događaju u našim glavama – i za njih smo odgovorni samo mi.

Bezglava utrka za materijalnim i opsjednutost potrošnjom i hedonizmom svela nas je na konzumente svega i svačega, ali na brzinu, u što kraćem roku, jer “vrijeme je novac” i tko će ga bacati još na takve gluposti kao što je čitanje!? Hajde još nekako u vlaku ili autobusu, na nekom duljem putovanju od nekoliko sati ili na plaži dok se izležavamo u hladovini, pa i u rijetkim trenucima kad ne možemo zaspati; uzme se kakav časopis ili laganije štivo (krimić, ljubić i to ne s previše stranica) – ako se baš mora – ali iz čitati iz čista mira i izvan dokolice i dosade, pa to je nečuveno!

A i zašto bi čitali kad imamo sve na Internetu!? Što god želimo znati, pristupačno nam je. Dovoljna su dva-tri “klika” mišem i evo informacije, bez traganja za odgovorima po debelim i već požutjelim knjižurinama kao što se to nekad radilo. Na Internetu svega kao na vašaru, ili još bolje mega-vašaru. Kakofonija informacija, emocija, stavova, mišljenja…I samo rijetki se pitaju kako iz te hrpe naplavina odvojiti ono što je dobro, korisno i pametno od bezvrijednog taloga.

A klasici? I njih smo prilagodili. Nema onoga što mi ne možemo.

“Rat i mir”, “Tihi Don”, “Anu Karenjinu”, “Gospodu Glembajeve”, “Zlatarovo zlato”, “Uliksa”, “Zločin i kaznu”, “Proces” – sve to kao i najveći broj drugih klasika nalazimo u obliku sažetaka (https://www.lektire.hr), komprimirano, isto tako na “klik”, pa zašto bi onda našu jadnu dječicu koja su ionako preko svake mjere opterećena opsežnim gradivom i prenatrpanim programima natjeravali da satima i danima bulje u knjižurine i tako gube vrijeme!? Taman posla! Tamo (u tim sažecima) imate u kratkim crtama sve: od vrste djela preko glavnih likova i radnje, do podataka o autoru, analize i kritičkog osvrta. I za bilo koji, pa i najopsežniji roman, ne treba vam više od sat-dva. Kud ćeš bolje?

Nekad su nas profesori vrlo lako lovili kad su htjeli utvrditi je li tko od učenika pročitao zadanu lektiru ili ne. Postavljali bi vrlo sugestivna i “zlurada” pitanja o detaljima (ne tako važnim ali dovoljno uočljivim da bi ih morao zapaziti i zapamtiti svatko tko je imao knjigu u ruci, posvetio joj dovoljno vremena i barem na brzu ruku okom preletio sadržaj stranica) i nakon toga brzo, lako i nepogrešivo donosili sud, obično izrečen u dvije riječi: “Nisi čitao” – nakon čega je slijedila slaba ocjena, a svaki folirant i kreator neuspjele prijevare trpio je podrugljive poglede i dobacivanja cijelog razreda.

Danas više toga nema. Nije “pedagoški” do te mjere “terorizirati” učenike i stvarati im duševne boli tjeranjem na učenje i nametanjem ispitivanja kao imperativa. Ova naša “demokracija” i “sloboda mladih” u kojoj učenici mogu kako hoće i što hoće, a učitelji, nastavnici i profesori su dežurni krivci je mnogo “bolje” rješenje i u neku ruku je obilježilo našu eru “progresa”. Njihovo je da nam odgajaju i obrazuju djecu, ali tako da ih ne nagone na ono što im ide na živce i iritira ih. Uostalom, zašto bi se bavili tamo nekim Homerom, Petrarcom, Shakespeareom, Danteom, Dostojevskim, Kafkom i sličnim likovima i njihovim zakučastim enigmama, igrom riječi i ispraznim filozofiranjem koje se satima analizira a nakon svega smo opet na početku, bez nekog konačnog zaključka? Koja je svrha toga? Čemu sva ta maltretiranja kako bi se utvrdilo što je autor htio reći ili poručiti čitatelju? Koga briga!?

Neki tvrde kako se bogatstvo rječnika i mogućnost suvislog izražavanja misli stječu i uče samo i isključivo čitanjem i da drugog načina nema, no naši suvremenici i pristaše “instant” obrazovanja (striktno prema potrebama i uz minimalan gubitak energije, novca i vremena) imaju i na to odgovor. Što se tiče komunikacije, vokabulara i fonda riječi s kojim raspolažemo, ako se baš mora i ako profesija o tomu ovisi, postoje tečajevi na kojima se i tu vještinu (komunikacije i govorništva) brzo i bez problema može svladati i to u samo nekoliko mjeseci, tako da se kao menadžer ili predstavnik tvrtke ne blamiraš u razgovorima s poslovnim partnerima i klijentima. Platiš i naučiš. I to je to.

Duhovni razvoj? Bogatstvo rječnika i izričaja? Proširenje spoznaje i vidika? Emotivno proživljavanje pročitanog? Uživanje u čitanju!? Ma dajte, ne budite smiješni, što će nam to!? Vrijeme je novac! Treba raditi, trgovati, stvarati novu vrijednost, povećati BDP, srezati troškove poslovanja, zaraditi ove godine više nego prošle, a manje nego što će se zaraditi sljedeće i tako u nedogled. I kakve su to izmišljotine o navodnom uživanju u čitanju!? Izgovor za zgubidane i lijenčine koji misle da će netko povjerovati u te njihove tlapnje!?

Prošla su vremena u kojima su nam bake čitale bajke o dobrim vilama i zlim čarobnjacima, o djevojčici sa žigicama, Guliveru, Palčiću, Hajdi, Kekecu, Šegrtu Hlapiću, Pinokiu…Kod naše djece nema više onog čeznutljivog iščekivanja prije nego započne ceremonijal slušanja bajke ili priče, ni one ustreptale napetosti, neizvjesnosti, pa ni opuštanja do kojeg na kraju dolazi, nakon što dobro odnosi pobjedu nad zlom, a oni za koje se netom prije toga činilo kako su zauvijek izgubljeni nastavljaju “sretno i zadovoljno živjeti do kraja života”. To je passe, demode, zastarjelo. Živimo u dobu elektronike. Mi digitalno mislimo, digitalno se izražavamo, digitalno osjećamo…još da nam namjeste antene povrh glava – ali, bit će i to, samo malo strpljenja. U međuvremenu su mnogi od ovih likova nestali s obzorja, dok su drugi postali sinonim za razne proizvode široke potrošnje – kako i priliči “razvijenom” i “suvremenom” društvu. Ostavite se snova i sanjarija, suvremenici. U našoj inačici “progresa” sve je roba, sve ima svoju cijenu i može se kupiti i prodati – i vi ste sami roba, na tržištu ste odavno, mada to još uvijek (možda) niste shvatili.

Prema nedavno objavljenim podacima (ako su točni), 14% učenika na državnoj maturi iz hrvatskog jezika (ove 2021. godine), umjesto napisanog eseja predalo je prazan (ili gotovo prazan) papir. No, ništa za to, jer prošle je godine ukinut prag prolaska kad je u pitanju esej, pa  je čak 1337 učenika bez obzira na predane prazne (ili gotovo prazne) listove, položilo taj ispit. Naša pametna dječica su jako dobro upućena u odluke MZO i znaju kako se nema potrebe truditi oko nečega što ionako ničemu ne koristi i nema svrhu, pa su zato i predali prazne (ili gotovo prazne) listove umjesto da troše vrijeme i energiju na pišljivi esej. Još da ista mjerila (s praznim ili gotovo praznim listovima) uvedemo za matematiku, fiziku, kemiju, biologiju i ostale predmete i sve smo riješili – i to vrlo elegantno i na prost način!

Nema onoga što mi nismo u stanju napraviti, pa taman i naopako bilo – a za to smo naročito talentirani.

Odmaknimo se sad malo od defetizma i ironije i upitajmo se: Zašto uopće čitati i kakva korist od toga?

Knjige proširuju naše znanje i vidike, obogaćuju nas i oplemenjuju, pomažu nam u komunikaciji sa svijetom i sredinom u kojoj živimo, daju nam smjernice za bolje upoznavanje svijeta i sebe samih, a stručnjaci tvrde kako povećavaju i emotivnu inteligenciju i toleranciju – otuda valjda i ona izreka Tome Akvinskog: “Bojim se čovjeka koji je pročitao jednu knjigu”. Osim spoznajne i emocionalne dimenzije, čitanje ima vrlo važnu ulogu u razvoju samosvijesti, samopouzdanja i usvajanju moralnih i etičkih vrednota, što na prvi pogled i kraći rok nije vidljivo i uočljivo, ali je dugoročno izuzetno važno za kvalitetu života pojedinca, a u konačnici i opće dobro zajednice.

“Reci mi što čitaš, pa ću ti reći tko si” – kaže François Mauriac. Ne znam koliko je to točno i određuje li čitanje u toj mjeri čovjeka i njegovu bit, ali u jedno sam siguran: čitanje knjige je avantura koju ne može zamijeniti ni jedno suvremeno pomagalo i ni jedan drugi sadržaj – koliko god savršeno bio obrađen i dizajniran. Naravno, nije svejedno što se čita, mada ne postoji knjiga iz koje se ništa ne može saznati ili naučiti. Čitatelj uvijek na kraju donosi svoj sud i u skladu s vlastitim normama i životnim načelima prihvaća ili odbacuje ono što autor zastupa ili iznosi, ali nova saznanja do kojih dolazimo čitanjem pomažu nam da proširimo svoje spoznaje i sami učvrstimo ili korigiramo sebe u nekim stavovima i promišljanjima. Da nema zla, kako bi čovjek znao što je dobro i da ne postoji loše ili beskorisno kako bi mogao odabrati ono što mu stoji nasuprot?

Slavni irski pisac poznat po svome britkom humoru i inteligentnim dosjetkama ali i po nemoralnom životu, Oscar Wilde, tvrdio je kako ne postoje moralne i nemoralne knjige, samo one dobro ili loše napisane. Franz Kafka je opet smatrao da nije vrijedno čitati knjige koje nas “ne probude udarcem u glavu” i da trebamo one “koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubojstva”. Govorio je kako vjeruje da knjiga mora biti “sjekira za zaleđeno more u nama”.

Dakako, mi ljudi smo po naravi subjektivna bića i svijet oko sebe nastojimo uskladiti sa svojim uvjerenjima i pogledima na život. Samo rijetkima uspijeva napraviti odmak i napustiti “ljušturu” kojom je ograničen, kako tjelesno, tako i mentalno. Ne treba biti isključiv i maliciozan. Uvijek se mora imati na umu kako smo nesavršena bića sa svim svojim vrlinama i manama i nužno različitim interesima, sklonostima, promišljanjima, shvaćanjima.

Ima i knjiga koje služe zabavi, razbijanju dosade, onih koje se čitaju iz dokolice ili čiste znatiželje, uzmu se slučajno u ruke, pa i takvih koje se nikad ne pročitaju do kraja. Čitanje ne mora uvijek i obvezno imati imperativ nečega “dubljeg”, “filozofskog”, “visokoumnog”, ali oni koji u svemu traže “nešto više”, jako dobro znaju da je svaka takva avantura neponovljivi i jedinstveni put i osjećaj koji ništa drugo zamijeniti ne može.

Taj čarobni svijet u koji ulaze samo povlašteni kad otvore korice svoje omiljene knjige, odlazak u neku drugu dimenziju, svi ti tanani titraji duše izazvani emocijama i osjećajima koji nas gone dalje i dalje…sve do posljednje riječi, ono što se u našoj mašti gradi samo od sebe i mimo naše vlastite volje i htijenja na čaroban, tajnovit način i spontano, taj proces uživljavanja u događaje i likove koji nam postaju tako bliski i stvarni da se i sami osjećamo njihovim dijelom do te mjere da s njima proživljavamo sve ono s čime se oni suočavaju, pa i sam poriv za čitanjem i rituali kojima je ono praćeno – na sreću, sve to još uvijek nije izumrlo.

Na sreću, ima dosta mladih koji još uvijek čitaju knjige, pa čak i na onaj stari, tradicionalni način (a ne samo u e-obliku) i nisu podlegli trendu “progresa” do te mjere da odbace i ono što je dobro, ono što oplemenjuje, obogaćuje, daje smisao životu i čini nas boljim ljudima.

U početku bijaše Riječ…Riječ je jaka i moćna – ako je ima tko čuti.

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema