Podjeli
  • 25
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    25
    Shares

Svaki put kad te uhvati tuga ne potiskuj ju, odtuguj…..Kad ti se plače, odplači svoju rundu plakanja…..Kad ti se viče, viči iz petnih žila….Nikad ne znaš pravi odgovor za neke situacije i za sve ono što te čini tužnom, plačljivom, ljutom, ogorčenom, bijesnom….Najprije pitaj sebe, jer ako kreneš s pričama i bla, bla s bilo kim, piši propalo je! Jedino razgovor sa samom sobom ima smisla. E, sad će se mnogi nasmijati ili reći; pa ova je načisto prošvigala….
Tek onda kad te nije briga što drugi u tom trenutku mislili o tebi, tek onda prebaci u drugu ili u petu brzinu i piči samo naprijed….. Razgovor sa samom sobom te vodi kroz vremeplov i tako uđeš u svaku poru, svaku pukotinu, svaku krhotinu iz znanja i neznanja….
Stop, sad tu malo više zagrebi, tu se krije nešto što bi te moglo dovesti do UZROKA! Da, da…. blizo sam i grebem, kucam…. Slušam; sad malo uspori i čekaj odgovor od gore, jer samo od tamo stiže onaj pravi, onaj koji ne taji, ne zavlači, ne kalkulira….
Tu smo dakle; a sad se samo umiri i slušaj…. Evo ga…. Pomalo stižu jedan po jedan a ja ih skupljam u najljepše osmišljenu kutiju koja je spremna prihvatiti sve ono što je čisto i nečisto, što je smrdljivo i mirišljivo; jel’ se tako kaže? Ma, baš me briga za te nebitne gluposti od kojih ne živim, samo mi stvaraju tlaku razmišljanjem da li sam nekoga povrijedila upotrebivši pokoju riječ koja se ne uklapa u kalupe “novohrvatskog” jezika. I to me zaboli glava, ali baš onako…. baš me briga za ove i one jezikoslovce koje i onako ne razumijem jer se iz dana u dan pojavljuju neke nove face koje ne znaju izgovoriti pravilno ni naziv nekog grada, sela, rijeke, planine, a kamo li neke druge stvari. Al’ zar je to moja briga? Samo naprej’ svi ste dobro došli u neki novi svijet medija koji nas obasipa svim i svačim.
Gle, iskače mi sad gola guza, napućene ćube, sise nekakve “anonimusi ili zvijezde”… meni svejedno koja si, ali daj mi mira da pročitam ono što me zanima i nemoj mi gurati pod nos smeće ili “mirišljavu virtulalu”. Ja sam još uvijek od krvi i mesa, s mozgom i evo čak mi i srce kuca, trepćem, dišem….. I tko si ti da mi uskraćuješ užitak čitanja onoga što me zanima i od kud ti pravo da me non stop bombardiraš onim što me apsolutno ne zanima? Čak što više oduzima mi dragocjeno vrijeme. Sad ćeš reći, pa kako nemaš vremena kad si u mirovini; e, pa nemam za tebe jer si u nekom drugom điru….
Pišem, čitam, čistim i mičem od sebe sav trulež jer ne da smrdi već me počinje gušiti…. Nedam ti blizu sebe i sad konačno uključi to “malo mozga” što ti je ostao, jer je očito kako su te pare preplave um. Zar sam ja ta koja to trebam tolerirati? Neću, neću i sad još jednom neću! Evo, dalje čistim ali ne ide jer je toliko gluposti i bezvrijednih sitnica oko mene….počevši od statistike, koja je “skup netočnih podataka”! Zar? Ponovo se pitaju…. Znaju oni to, ali se prave glupi, ne znajući da to i jesu…. Op, op…. odoh sad malo predaleko…. Pa, šta onda, baš me brige…. Znam da će se češati onaj kog ne svrbi a oni pravi “lisci” će se samo iskesiti i nastaviti dalje…. Samo se vi smijte, ali zapamtite onu staru; Najslađe se smije onaj tko se zadnji smije…. Još je puno vremena do zadnjeg smijeha.
Evo i ona stara mi upravo pade na pamet, jer je još podosta toga ispred nas… Strpljen spašen! Odoh ja malo među one, kojih se nikad nisam htjela dotaknuti, jer kako se ono kaže; S kim si takav si… Ali, brzo ja provalim takve i onda se zbog svoje “dobrote ili naivnosti” još dugo pacam u u toj žabokrečini čekajući da postane bistra rijeka, a onda kad mi voda dođe do grla i kad se ne prelije samo čaša već bure, konačno ono malo mače progleda u ugleda svjetlo novog dana. I tako probuđeno i osiješteno zalupi tu septičku jamu s najtežim betonskim poklopcem i zapliva svojom rijekom života. Osjećam tu slobodu i miris bistre rijeke….. Evo, upravo sad gledajući samu sebe plivam Oceanom… A kutija se sve više puni ovim otrovima iz mene i oko mene. Možda ću trebati nabaviti još jednu, tko zna, puno se toga skupilo u ove dvije ili tri godine, možda je još ponešto ostalo i od prije…. Nebitno kako i koliko, bitno je maknuti sav ološ, sav smrad i sva govna koja su me zatrpavala i pokušavala ugušiti svojim smradom i svime onim što me je vuklo u neke krive ulice i krive staze….
Sad ovako oprana ljepotom čiste rijeke polako stavljam poklopac na svoju prvu kutiju, zamotavam u ukrasni papir i na kraju vežem veliku crvenu mašnu. Prelazim na drugu i polako, onako nemarno bacam jednu po jednu stvar, situaciju, bolest, osobu i još koješta… Puni se, puni brzinom munje, ali što brže to bolje jer dužim stajanjem bi popljesnivilo, usmrdilo se gore od Jakuševca, a mi još nemamo spalionice. Vjerujem da će i ona ugledati svjetlo dana. Hoće jer vjerujem onome u što vjerujem. Imaju oni još puno toga u planu svojih obećanja…. Živi bili pa vidjeli.
E, sad ovo čudo od korone malo ili puno, kako za koga zaustavlja i vozi pod ručnom, nikako da se otpusti i prepusti životu. Dosta je više i ovog životarenja! Možda da i za to nabavim novu kutiju i da krenem s bacanjem? Jesam ja krenula, ali moram priznati da mi baš i ne ide od ruke….Imam osjećaj da mi se ruka pretvorila u “robotsku” i neda mi naprijed, stalno stišće crvenu lampicu, a ja na crveno ne mogu….
Ne znam kako vi napredujete u tome? Ja sam određena od samog početka ovog čuda, ali tu moju određenost zamrse neki i nešto što mi neda naprijed. Ali, nije se još rodio taj koji me može zaustaviti u onome što si zacrtam. Bila sam ja nekada davno “brigadirka” i jako dobro znam kako se hoda zacrtanom trasom, još ako žališ osvojiti “udarničku značku”… Nisam ju tada osvojila jer je bilo boljih i jačih od mene. Pljeskala sam im i skupa s njima slavila. Ali dođe vrijeme kad slavim svoju “udarničku značku” i plješćem sebi…. Koji dobar osjećaj…. Zavoljela sam se onako kako samo sam sebe možeš voljeti….I dalje buljim u svoju sliku, ali pitanja kao da su se zaustavila, sad samo stižu odgovori. Otvaram dobro oba uha i slušam pjev svoje duše…Sretna i presretna jer sam očistila puno više od onog u što sam se upustila, misleći da ulazim u nemoguću misiju. Bez dlake na jeziku i bez zadrške nema nemogućeg! Predamnom je otvoren put pobjede….
~ S ljubavlju, Inja ~
Pisano u jednom dahu….Zagreb, 01. kolovoza, 2021. 16:30 h


Podjeli
  • 25
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    25
    Shares
  •  
    25
    Shares
  • 25
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema