By - I ova noć ista kao prošla… Nema sna… – šaptala je Marija sama sebi prevrćući se u krevetu
dok je osmijeh srebrne mjesečine prosipao zrake i osvjetljavao neveliku prostoriju.
- Jesam li sve spremila za sutra?… Ma, jesam!… Svakog proljeća isto. Spremanje. Iznevjerene nade i očekivanja… I, opet na sezonu! Posao pomoćne kuharice, rad od sutra do jutra. Sezona na Jadranu. Tad ne viđam ništa i nikoga, osim namrgođene glavne kuharice koja svako malo viče na nas pridošlice iz Hercegovine koji dođemo, za muku, nešto zaraditi i preživjeti ostatak godine. Pa, na sljedeće proljeće, opet isto! Kraja nema…
Malo je zaspala s tim mislima, i još snena trznu se na majčin doziv. Treba krenuti jer je kolegica već čeka.
- Ajde, sinko moj! – mater će joj tiho na polasku.
- Dokle ćeš vako?… Godine nabrojila, školovana, i, opet na sezonu! Oće li Bog providit? – i zaiskri materi suza u oku.
Sjedajući s kolegicom u automobil, osjeti majčine riječi kao opomenu koje je nagnaše na razmišljanje. Naime, prije desetak godina završila je pravni fakultet, odradila pripravnički staž u općini, gdje je radila sve više nego iz svoje struke, položila pripravnički…
- Evo, sad možete tražiti posao! – rekla joj je nasmiješena službenica kad joj je predade papir o položenom stručnom ispitu.
Javljala se Marija na sve moguće raspisane natječaje, ali posla – nigdje. Stizale su samo odbijenice, ni sama nije znala zbog čega jer je ispunjavala sve uvjete natječaja, no uvijek je netko drugi primljen. Nakon godina, pomalo se razočarala, posebno poslije očeve smrti koji se razboli netom poslije Domovinskog rata, kada je njegovo poduzeće propalo i on ostao bez posla. U ratu je bio na prvoj crti, uvjete za mirovinu nije još imao. Išao je na dnevnicu i nju školovao, a ona bijaše vrsna učenica i studentica. Bio je ponosan na nju u nadi da će bar ona imati bolju budućnost. Ostade sama s majkom, bez posla, a živjeti se mora od nečega. I, tako je morala krenuti na sezonu, iz godine u godinu, a godine se nižu…
Njezine kolegice, davno zaposlene u državnoj službi, već udate i s djecom, šepurile su se u novim automobilima i s naočalama u kosi. To joj je stvaralo osjećaj bezvrijednosti, čak i malodušja…
- A ja?… Sama… Bez išta od toga! – razmišljala je i uzdahnula u vožnji dok joj je kolegica glasno razgovarala s vozačem.
- Pa, i momak s kojim sam imala dugu vezu, otišao u Njemačku, našao drugu i davno se oženio… – misli su joj lutale po prošlosti.
- Što bijaše s onim natječajem od nedavno? – upita ju kolegica vidjevši je zabrinutu.
- Koga su primili?
- Ma, ne znam, neku ženu! – odgovori nevoljko.
- Ajde, znam ja! – oglasi se vozač koji ih vozi usput jer i on ide raditi u Hrvatsku kod nekog građevinskog poduzetnika.
- Ma, znaš onu što je držala frizerski salon. Valjda joj nije dobro išlo pa joj čovik nađe posa u državnoj službi.
- Ali, ja sam ispunjavala uvjete natječaja i nisu me primili, a nju… – Mariji zape riječ u grlu.
- Otkud njoj diploma pravnice, toj što je primljena? – uzrujano će kolegica.
- Ajde, bona! Otišla s čovikom u Bosnu i na nekom privatnom fakultetu stekla diplomu upravne pravnice – raspričao se vozač.
- Danas toga ima, samo ako imaš para. Sve se more… – nasmija se.
- Znate li vi da joj je čovik odavno u politici… Upisa se u stranku dok je studira i, sad postao funkcioner… On more sve… Zato ti, Marija, nisi primljena. Nemaš stranačku iskaznicu!… Sve je džaba ako to nemaš! – nasmija se vozač i zaustavi automobil pred privatnim hotelom u gradiću na obali gdje će djevojke raditi.
- Pa, zar muž te žene nije kriminalac i lopov? Zaposliti frizerku na mjesto pravnice, s tako stečenom diplomom! To je kriminal!… Bože dragi! – negodovala je kolegica putem do ulaza u hotel.
- Dobro mi je mater jutros rekla. Baš je tako! – sjeti se Marija materinih riječi na polasku.
- Sinko moj, skromna si!… Ali, skromni su danas „ludi“, a lopovi „pametni i snalažljivi“! – u sebi je ponovila riječi, ali ih ne reče kolegici.
RADICA LEKO
