By Podjeli
Nisam od onih koji slijepo žive za nogomet, niti mislim da je ishod jedne utakmice pitanje života i smrti. No, ono što sam vidio u 103. minuti utakmice između Hrvatske i Portugala u Torontu nadrasta sport. To je bio trenutak u kojem se, pred očima stotina milijuna ljudi, urušio stari svijet ljudske intuicije, a službeno započelo doba tehnokratske dogme.
Za one koji nisu gledali: postignut je gol za izjednačenje u zadnjoj sekundi sudčevog produžetka. Cijeli stadion vidi čistu akciju, ljudsko oko i televizijske snimke ne pronalaze nikakvu pogrešku. No, utakmicu prekida hladna tišina. Sustav javlja da je ultraosjetljivi senzor unutar lopte detektirao mikro-kontakt s kosom hrvatskog napadača, što je pokrenulo algoritam i poništilo gol.
Gledajući te ljude na terenu i tribinama kako zbunjeno sliježu ramenima pred odlukom računalne animacije, osjetio sam jezu. Shvatio sam da ta utakmica nije bila prevara u klasičnom smislu. Bila je to premijera “dragovoljnog kaveza” u koji čovječanstvo ubrzano korača.
Nogomet je bio zadnji bastion ljudske nesavršenosti – igre u kojoj su strast, pogreške i slobodna procjena činili samu bit života. Danas smo taj prostor prepustili milimetarskoj preciznosti algoritma u ime iluzije o “apsolutnoj pravednosti”. No, kakva je to pravednost koja briše kontekst, koja ne razumije duh igre i koja podatak iz baze podataka stavlja iznad zdravog razuma i ljudskog svjedočanstva?
Kao probuđeni promatrač modernog društva, u ovom sportskom presedanu vidim obrazac koji nam se već događa u svakodnevnom životu. Mi već živimo u svijetu gdje se ljudska sloboda odlučivanja dobrovoljno ustupa strojevima zbog komfora i straha. Umjetna inteligencija danas sucima sugerira visinu zatvorske kazne, algoritmi korporacija filtriraju ljudske sudbine i životopise na temelju suhih metričkih tablica, a liječnici se sve manje usude vjerovati vlastitom iskustvu ako se ono kosi s digitalnim nalazom.
Sljedeći korak u ovom inženjeringu masa bit će uplitanje u religijske i identitetske osjećaje. Pod krinkom sprječavanja sukoba i stvaranja globalnog mira, ponudit će nam se sterilne, univerzalne dogme u koje ćemo morati povjerovati. Kada dobrovoljno predamo svoj um (čelo) algoritmu da misli umjesto nas jer je tako “sigurnije”, i kada naša ruka izvršava ono što stroj nalaže jer je tako “jednostavnije” – mi smo onaj biblijski žig neslobode već primili. Samostalno smo zaključali vrata vlastitog kaveza.
Zato ova utakmica nije priča o porazu jedne reprezentacije. To je poziv na buđenje. Istinska bitka modernog doba je tiha, svakodnevna borba pojedinca da ostane duhovno, mentalno i psihofizički zdrav. Biti “Božji čovjek” u ovakvom svijetu znači pružiti čist ljudski otpor – odbiti biti sveden na statističku pogrešku u nekom globalnom algoritmu.
Kao vrhunac ovog tehnokratskog teatra apsurda, ostaje nam jedna bizarna, službena činjenica izvučena iz samih birokratskih hodnika FIFE. Prema važećem pravilniku, kosa se ne računa kao dio tijela za zaleđe, osim ako drastično ne utječe na putanju lopte. Da bi taj famozni senzor u lopti imao pravno uporište za aktivaciju, napadač je te večeri na glavi trebao imati – punđu! Čvrsto svezanu kosu koja se u teoriji može smatrati produžetkom glave.
I u toj jednoj rečenici oslikana je naša budućnost: svijet u kojem o sudbini živih ljudi, njihovom trudu i emocijama, više ne odlučuju ni srce ni pravda, već to ima li netko na glavi punđu(a nema veze ima li ili nema) i što o tome misli jedan hladni, proračunati čip.
Ako se svi ne probudimo, zaboravite na svijet krojen po mjeri čovjeka, jer tehnologija će postati krojač naše sudbine i krojač naše sreće!
Mili Lozančić
U Zagrebu
4.IV.2026. Ljeta Gospodnjega
Podjeli
