By Lijevi mediji svake godine nude svoje ljetne popise knjiga, najčešće s istim autorima, istim svjetonazorom i istim politički poželjnim zaključcima. Vrijeme je za drukčiji izbor — za čitatelje koji ne prihvaćaju gotove istine, nego žele čitati, propitivati i sami donositi zaključke.
Kako je sažeo jedan čitatelj, ne treba gubiti ljeto na prelistavanje knjiga koje mu ne nude ni književni užitak ni novo znanje. U toj oštroj, ali osobnoj ocjeni, knjige Ive Goldsteina i Borisa Dežulovića spadaju među naslove „ni od kakve koristi”. Takav sud ne mora dijeliti svatko, ali svatko ima pravo odlučiti kojem će autoru posvetiti svoje vrijeme.
Prvi je prijedlog zbirka pjesama generala Ivana Tolja, Slova moja. To nisu stihovi nastali u udobnosti salonskih rasprava, nego riječi čovjeka obilježenog zavičajem, vjerom, ratnim iskustvom i odgovornošću prema narodu. Toljeva poezija nije bijeg od stvarnosti, već trag osobnog svjedočenja. U vremenu kada se domoljublje često omalovažava ili prikazuje kao sumnjiva pojava, Slova moja vraćaju čitatelja temeljnim pitanjima: tko smo, što pamtimo i što dugujemo onima koji su stvarali hrvatsku slobodu.
Drugi je prijedlog knjiga Ivice Marijačića, Fenomen Thompson. Marko Perković Thompson već desetljećima nije samo glazbenik, nego društveni fenomen koji dio javnosti uporno pokušava svesti na etikete i zabrane. Marijačićeva knjiga otvara pitanje koje se prečesto izbjegava: zašto Thompsonove pjesme okupljaju toliko ljudi i zašto njegove riječi imaju težinu koju ne mogu poništiti medijska podcjenjivanja? Odgovor nije u jednostavnim političkim frazama, nego u snažnoj vezi publike s Domovinskim ratom, vjerom, identitetom i osjećajem pripadnosti.
Treći je prijedlog Roman Leljak i njegova Huda jama. Leljakovo istraživanje otvara teme poratnih zločina i masovnih grobnica koje su desetljećima bile gurane na rub javne rasprave. To je štivo za čitatelja koji želi suočavanje s dokumentima, svjedočanstvima i prešućenom stranom komunističkoga nasljeđa — bez uljepšavanja i bez ideoloških zabrana.
Napokon, svakako valja posegnuti za romanima Ivana Aralice. Aralica je pisac široka povijesnog zahvata i snažne pripovjedačke discipline, autor koji je u hrvatsku književnost unio svijet Dalmatinske zagore, mediteranskog zaleđa, povijesnih lomova i trajnih pitanja moći, vjere, identiteta i opstanka. Njegovi romani nisu tek povijesna scenografija: u njima se prepoznaju ljudske slabosti, političke manipulacije i cijena odricanja od vlastitih korijena.
Araličine knjige vrijedi čitati jer ne nude lagane odgovore. One traže od čitatelja pozornost i strpljenje, a zauzvrat daju slojevit prikaz hrvatskoga društva kroz stoljeća. U vremenu brzih presuda i kratkih objava, Aralica podsjeća da književnost može biti i pamćenje naroda — složeno, neugodno, živo i potrebno.
Knjige nisu vrijedne zato što potvrđuju ono što već mislimo, nego zato što nas tjeraju da mislimo ozbiljnije. Zato ovog ljeta valja posegnuti za Toljem, Ivicom Marijačićem, Romanom Leljkom i Ivanom Aralicom — čitati bez zabrana i bez straha od vlastitog zaključka.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
