By Pucekov »rasni problem« međ’ Hrvatima i Srbima
U predgovoru djela Ive Pilara »Južnoslavensko pitanje«, u hrvatskome prijevodu Fedor Pucek navodi kako problem bivše države u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa »bijaše i rasni problem«. Što li bi bila »slavensko-gotsko-iranska komponenta« u Hrvata negoli dinarsko-dunavska I2 haplogrupa koja prema zastupljenosti dijeli življe zapadno od Lima i Drine od onog uže srbijanskoga. Opet, postoji genetska »korelacija« katoličkog, pa i muslimanskog, s pravoslavnim življem, onim koje nije izričito »cincarsko ili vlaško«. Ovakva usporedba s konfesionalnog gledišta svakako ima svoje društveno i povijesno opravdanje. (Izložiti individualne ideološke koncepte na temelju ovoga bilo bi opasno, pa neka čitatelji zaključe sami.)
I2 prednjači kod Hrvata
Haplogrupa I2 (specifično subklada I2a-Y3120, poznata i kao dinarska) bilježi najveću frekvenciju upravo na području Dinarida – u Dalmaciji i Hercegovini (gdje doseže i preko 50-60%), dok njena zastupljenost opada idući prema istoku i jugoistoku Srbije (gdje raste udio haplogrupa E-V13, R1a, itd.).
[Više o tome može se pročitati u polemičko-publicističkom eseju Nikole Puzovića naslovljenom »Reinterpretacija migracijskih kretanja: arheogenetika nasuprot etnocentričnim narativima«, s podnaslovom »Zašto je udio dinarsko-dunavske I2 haplogrupe viši kod Hrvata negoli u užoj Srbiji?«]
Genetički izvor u kontekstu DHCT-a i politički konstrukt nacije
Nacija je sociološki, kulturni i politički konstrukt kolektiva koji je kao takav genetičko-genealoški inkoherentan. Povrh toga, svjesni smo kako je etnocentrična mitomanija zauzela primat, a nerijetko se identitetska diferencijacija pokušava nametnuti kroz pseudoznanstvene mehanizme i argumentacijske obrasce. No, ono što je ovdje zanimljivo jest diskrepancija pri zastupljenosti, odnosno udjelu haplogrupa u određenim regijama. Sve tvrdnje tzv. srpske autohtonističke škole mogu se demantirati na temelju antropogeografskih činjenica (primjer: Jovan Cvijić). Primarno je riječ o deficitu, odnosno slabijoj zastupljenosti I2 haplogrupe na užem srbijanskom tlu (izuzev zapadnih, odnosno jugozapadnih – starohercegovačkih dijelova; što možemo također djelomice pripisati i migracijskim kretanjima) naspram onih područja za kojima (političko) srpstvo kao ideja prirodno mora težiti; pri apsorpciji genetičkog fonda kakvog nalazimo, primjerice, u dalmatinsko-hercegovačkom kompozitnom teranu (DHCT), u ovom kontekstu shvaćenom kao prostorno-demografskoj i genetičkoj cjelini. Radi se o analogiji – ne dovode se fizičkogeografske značajke izravno u kontekst demografije. Nadalje, kada govorimo o »apsorpciji«, tu moramo istaknuti kako je riječ o ideološkim konstruktima i tendenciji inkorporiranja. DHCT se navodi u kontekstu geološko-orološke, odnosno fizičkogeografske diferencijacije, jer je ujedno riječ o specifičnom podneblju gdje I2 prevladava. Svakako, haplogrupa je rasprostranjenija, ali ovdje služi samo kao jedan vid usporedbe. Ukoliko uzmemo u obzir navedene činjenice, shvatit ćemo kako su postojeće pretenzije zapravo imperativ, a etnocentristički narativ samo alat za indoktrinaciju društva koje kao takvo mora težiti potiskivanju razuma i pluralizma.
Nikola Puzović
Nezavisni istraživač usmjeren na onomastiku, povijest i genetičku genealogiju, hrvatski društveno-politički aktivist i publicist iz Vojvodine te student sociologije u kontekstu formalnog obrazovnog statusa
- rujna 2026.
