By Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) okuplja oko 150 redovitih članova, no većina njih široj javnosti ostaje potpuno nepoznata, jer se u javnom prostoru previše ne ističu, kao da se pribojavaju zamjeranja i društvenih kritika. Među rijetkima čije ime izaziva snažne reakcije i koji se otvoreno izlaže javnosti jest akademik Josip Pečarić, stručnjak koji u globalnim znanstvenim krugovima slovi za jednog od najistaknutijih i najproduktivnijih svjetskih matematičara u području matematičke analize. Njegov fascinantan znanstveni doprinos primarno je vezan uz teoriju nejednakosti, gdje je postao globalni autoritet čije formule i druge stvari – poput onih povezanih s Jensenovom, Steffensenovom, Hermite-Hadamardovom i Wirtingerovom nejednakošću, redovito nadograđuju i primjenjuju istraživači diljem svijeta. Da je riječ o istinskom fenomenu moderne znanosti, potvrđuju i baze podataka.
Prema podacima na platformama Google Scholar i Scopus, Pečarić iza sebe ima nevjerojatan opus od preko 1200 znanstvenih radova objavljenih u prestižnim međunarodnim časopisima te blizu 300 knjiga i monografija, dok broj njegovih citata premašuje 27.000, što ga svrstava u sam vrh znanstvene citiranosti u povijesti hrvatske matematike. Njegova izvrsnost očituje se i u uredničkom radu, s obzirom na to da je utemeljitelj i glavni urednik iznimno cijenjenih međunarodnih matematičkih časopisa kao što su Mathematical Inequalities and Applications i Journal of Mathematical Inequalities, čime je Zagreb i Hrvatsku čvrsto pozicionirao na svjetsku kartu egzaktnih znanosti. Unatoč takvom golemom međunarodnom ugledu i neospornoj akademskoj genijalnosti, ovog se akademika na malim ekranima, posebice na javnoj televiziji poput HRT-a, sustavno zaobilazi i rijetko ga se može vidjeti kao sugovornika. Glavni razlog njegove medijske i političke izolacije leži u njegovu intenzivnom društvenom angažmanu, čvrstom domoljublju i hrvatstvu o kojem neumorno piše i govori, fokusirajući se na teme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, stvaranja suvremene hrvatske države te sudbine istaknutih hrvatskih domoljuba. U svojim brojnim javnim istupima i otvorenim pismima, Pečarić često naglašava kako je “dužnost svakog intelektualca svjedočiti istinu o svom narodu, bez obzira na cijenu”, otvoreno prozivajući političke elite za nedostatak nacionalnog ponosa i sluganstvo prema stranim centrima moći. Zbog takvih beskompromisnih nacionalnih stavova, u kojima redovito ističe da se “hrvatski identitet i povijesna istina ne smiju žrtvovati radi političke korektnosti”, akademik Pečarić se očito našao na svojevrsnoj crnoj listi medija i vladajuće politike, pa ga se tako kao velikog intelektualca uopće ne poziva na službena državna primanja.
Međutim, on je čovjek specifičnog karaktera koji s nevjerojatnom lakoćom prelazi preko svega, kako preko zlonamjernih kritika, tako i preko velikih pohvala, ne dopuštajući da ijedno od toga utječe na njegov rad i uvjerenja. Kada mu se u medijima i pruži prostor, što je iznimno rijetko, Pečarić odgovara oštro, istinito i bez ikakvih zakamufliranih rečenica ili diplomatskog umotavanja, pa mu upravo zbog te beskompromisne i izravne riječi mediji radije i zatvaraju vrata. Čak i u prigodama kada se na Pantovčaku okupljaju tisuće javnih ličnosti, za njega tamo nema mjesta, dok istovremeno prednost imaju estradne zvijezde poput Severine ili Josipe Lisac, čija je osebujna izvedba hrvatske himne svojedobno izazvala brojne kontroverze i zgražanje javnosti. Njegov položaj u društvu jasno pokazuje da su u današnjoj Hrvatskoj vrhunski znanstvenici s izraženim nacionalnim uvjerenjima gurnuti na marginu, dok bi ga u nekim bivšim, komunističkim vremenima zbog ovakvih domoljubnih stavova vjerojatno i zatvorili. Slučaj akademika Pečarića stoga ostaje istinski i opominjući primjer intelektualca čiji je život podijeljen između egzaktnog svijeta svjetske znanosti i surove zbilje domaće politike, koja teško tolerira one koji se ne uklapaju u njezine zadane okvire.
Mladen Pavković
