Vojvodina kao “Gazi-Mestan” između Hrvatske i Srbije…

U povodu veličanja nedavno preminulog presuđenoga ratnog zločinca Ratka Mladića od strane Srbije

Svjedoci smo toga da previše čujemo govore koji objašnjavaju psihologiju Srba što se pretvara u “opravdavanja” istih ‘jer oni su eto takvi’ pa ih takvima “moramo” ili “trebamo” prihvatiti. Dakle, radi se o slijeganju ramenima i u smislu da imaju neki tamo Srbi koji će nas stalno ‘muštrati’ i tu se ništa više ne može. I to nam poručuje ekipa iz HDZ-a i ljevice u Hrvatskoj koja nije uopće sudjelovala u Domovinsko-oslobodilačkom Ratu. I koja uživa u blagodatima Bruxellesa vjerojatno primajući instrukcije što da govore. Jer, eto Hrvatska je “servis” za ostvarenje interesa EU prema Balkanu kojega valja izvući iz sfere Rusije i uključiti ga u “bajoslovnu” EU. I jedino političari iz Hrvatske tako “pomirljivo” govore. U drugim zemljama u puno manjoj mjeri. Pa se onda postavlja pitanje a čemu sve to? Kamo to sve vodi? Ima li to sve uopće smisla? Naravno da niti ima smisla niti vodi u dobro. No, ukoliko okrenemo ‘pilu naopako’ e onda je već druga priča. A jedno od imena te priče je i naša Vojvodina.

Pa da vidimo o čemu se zapravo radi.

Vojvodina kao crta-razdjelnica hrvatsko-srpskih odnosa

Mnogi Hrvati kao da zaboravljaju ili nisu dovoljno svjesni da Hrvatska na istoku ne graniči samo sa Srbijom nego i sa Autonomnom Pokrajinom Vojvodina koja je u sastavu Republike Srbije. A ta Autonomna Pokrajina Vojvodina ima vlastitu Skupštinu (Parlament), Vladu, gospodarske subjekte poput ‘Vojvodina šume’ i ‘Vode Vojvodina’, vlastitu zastavu, grb, Pokrajinski Statut, pokrajinsko središte Novi Sad, vlastiti medijski servis poput Televizije Vojvodine i dr. Autonomna Pokrajina Vojvodina ima šest službenih jezika među kojima je i hrvatski. U AP Vojvodini ima devet hrvatskih kulturnih centara uz dva novoizgrađena (ukupno 11) a još sedam ih je u izgradnji. Vojvodina je od ustavnih amandmana iz 1968. pa preko ustava iz 1974.  bila jedna od osam federalnih jedinica te kao takva u rangu republika kao što je bilo i s Kosovom. Hrvati su tada u Srbiji s AP Vojvodinom imali status naroda. Upravo radi umanjivanja stupnja autonomije Vojvodini i Kosovu je počelo razbijanje bivše Jugoslavije te je to ujedno bila i uvertira za (veliko)srpsku agresiju. I upravo su Vojvodina i Kosovo i bile u rangu republika mada službeno autonomne pokrajine u sklopu socijalističke Srbije.

I budući su Vojvodina i Kosovo bili politički van okvira Srbije to i jest bio “osigurač” protiv (veliko)srpske dominacije i (pro)srbijanskoga jugounitarizma. I političko-pravni osigurač da se ne bi dogodio jedan Ratko Mladić i njemu slični. A kada je miloševićevskom “antibirokratskom” revolucijom ili ‘jogurt-revolucijom’ dobrano derogirana autonomija pokrajina onda je krenuo ‘velikosrpski’ pohod na Crnu Goru a nakon toga je krenula agresija službenoga Beograda uz pomoć JNA i prosrbijanske pete kolone u drugim republikama i pokrajinama, prvo na Sloveniju, zatim Hrvatsku pa Bosnu i Hercegovinu i nakraju na Kosovo. Sve nabrojane republike bivše SFRJ i pokrajina Kosovo su u međuvremenu stekle nezavisnost, neke prije a neke kasnije. Ali jedina federalna jedinica bivše SFRJ koja do dan-danas nije riješila svoje otvoreno pitanje glede konačnoga statusa je upravo Vojvodina. I upravo rješavanje statusa Vojvodine je ključno za geopolitičku stabilnost i mir na JI Europe i Balkanu. I da se više ne ponovi neki ‘drugi’ Ratko Mladić. To je osobito važno za Hrvatsku koja je zapadni susjed Vojvodini. I kako to riješiti? Kako zatvoriti pitanje Vojvodine? I kako spriječiti neke nove ‘Ratko Mladić-epizode’? Tako što valja i EU i međunarodnoj zajednici stalno ponavljati da službeni Beograd treba ispoštovati svoje obećanje glede vraćanja stupnja autonomije (ustavnih prava) Vojvodini od vremena ustava bivše SFRJ iz 1974. A može i više od toga, svakako! To se odnosilo i na Kosovo koje je u međuvremenu steklo samostalnost.

Ali mimo ispoštivanja prijespomenute obveze službenog Beograda. I upravo Hrvatska i Bosna i Hercegovina te Kosovo ali i sve druge federalne jedinice bivše SFRJ (bilo bi dobro da im se u tome pridruži i sama Srbija) trebaju to ponavljati. I da se to IZREALIZIRA. A glede izjave gosp. Mira Kovača ‘da trebamo prihvatiti Srbe s njihovom mitomanijom’ onda s druge strane treba očekivati i od Srba i međunarodne zajednice i koga li već ‘da se Hrvatska ne graniči sa Srbijom nego Vojvodinom jer Vojvodina nije Srbija’. To su riječi gosp. Nenada Čanka koje ‘potpisuju’ mnogi Hrvati ali i drugi Ne-Srbi također. Ma što mnogi, većina Hrvata i Ne-Srba to bi rado potpisala. Nenad Čanak je još rekao istinitu tvrdnju koju bi pozdravila velika većina Ne-Srba a onda i Hrvata a glasi ‘Geografska Srbija se ne graniči s Hrvatskom nego se Hrvatska graniči s Autonomnom Pokrajinom Vojvodinom koja je u sastavu Srbije’. Dakle, Hrvatska samo preko Autonomne Pokrajine Vojvodina graniči sa Srbijom a ne da Hrvatska direktno graniči sa Srbijom tj. ‘užom Srbijom’ s kojom  graniče primjerice Bosna i Hercegovina ili pak Crna Gora. I to je hrvatski odgovor na kako kaže Miro Kovač u emisiji na HRT ‘srpsku mitomaniju’ i ‘kosovski mit’ ali bi trebao biti i odgovor drugih Ne-Srba osobito žrtava (veliko)srpske agresije. Jer taj odgovor Hrvata i drugih Ne-Srba glede odnosa Vojvodine i Srbije (na temelju izjava gosp. Nenada Čanka) se temelji na činjenicama za razliku od ‘kosovskih mitova i legendi’. Jer bez reciprociteta nema prosperiteta!