By Ove godine odlučila sam pratiti Isusa na Križnom putu kao žena, majka i baka! Razmišljanja su samo moja, nitko ne stoji iza njih osim mene osobno.
U ovom kaotičnom vremenu između Covida-19 i putinove agresije na Ukrajinu, u vrijeme korizme, svaki bi kršćanin Katolik trebao preispitati sam sebe, svoja razmišljanja i svoje djelovanje u obitelji, društvu, na poslu i zajednici.
Upravo stoga ne mogu prihvatiti, ni razumjeti svu silinu zla koja se srušila na ovaj svijet. Poremećene su sve vrijednosti, sve norme ponašanja i prirodni poredak na zemlji, koji je Svevišnji ustanovio i koje su obznanjene u Svetom pismu. To je Božji govor ljudima, razumljiv ljudima, jer su Božje riječi izrečene ljudskim jezicima i zapisane na isti način kao i sve druge ljudske riječi, ali kao da ga ljudi ne razumiju, ili još gore, ne žele ga razumjeti.
Biblija ili Sveto pismo je Božanski misterij izražen ljudskim jezikom. Stoga je riječ najvažniji element Božanske objave u Svetom pismu. Riječ je način prenošenja Božje objave, a po Isusu i u Isusu Božja riječ je postala vidljiva i opipljiva.
Riječ Božja nije tvrdnja, ni izvješće, ona je djelo, veliko djelo preko kojeg se Bog daruje nama, zove nas i od nas očekuje odgovor.
Strepimo od neizvjesne sutrašnjice, kao majke brinemo o budućnosti svoje obitelji, svoje djece, bojimo se zla, bojimo se križa koji nas čeka, ma kakav god on bio i kako se zvao.
Kada nam je dobro, kada se u životu sve odvija u skladu sa našim željama i mogućnostima, kada zdravlje prati nas, našu djecu i naše obitelji, kada nema problema na poslu i u međuljudskim odnosima i kada smo sretni, jurimo, žurimo u svakodnevnici, možda se sjetimo i u sebi kažemo Bogu hvala!
Ali kada se pojave problemi kod savladavanja svakodnevnih teškoća i ograničenosti, samoće i nerazumijevanja, zapetljanih međuljudskih odnosa, bolesti i svega onoga što smo nemoćni promijeniti i na što ne možemo utjecati onda se sjetimo Boga i zazivamo:“ Bože zašto baš ja, zašto se baš meni to događa?“
“Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo Te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet”
- postaja Isus uzima na se križ
Marija nijemo u grču bola promatra kako ulicama Jeruzalema, okrvavljen, znojan, iscrpljen, njen Sin nosi teški drveni križ. Darovala mu je samoprijegorno ljudski život, a sad mu ga sunarodnjaci hoće oduzeti. Sad u vrtlogu mržnje zaprepašteno gleda kako ide u smrt, a ne može mu pomoći. Što to nose? Dvije drvene grede. U drvene jaslice betlehemske štalice položila ga je novorođenog, a sada su dvije grede na njegovim ramenima. U rođenju nepoželjan, bez kolijevke. Sada osuđen na drvo križa, kralj bez trona. Zašto je zlo u svijetu tako moćno?
Ima li negdje prostora gdje dobrota vlada i gdje pravda obasjava ljude? Marija promatra sinove muke i shvaća da je njen sin Isus taj prostor. Htio je uzeti gomile zla na ramena, da ih usmrti u svojoj smrti. Zlo je izvor patnje. Prihvaćena patnja pobjeđuje zlo. Veličina i smisao života rađaju se kroz hrabro suočavanje sa zlom u patnji. Križ! Zašto križ ?
Ne razumijemo križ svoje djece, svoje obitelji, svoga roda. Teško razumijemo ovu lekciju. Pomozi nam, Marijo, razumjeti tajnu Križa!
Riječ križ, lat. crux, grčki staurós znači „kolac, stup, sprava za mučenje“. To je izum sadističkog ljudskog uma u nakani što više kazniti zločinca, osuđenika na smrt. Križ je bio sredstvo mučenja zločinca i isticanje na javnom mjestu drugima za primjer, još u vrijeme Feničana. U početku je to bila jedna uspravna greda (lat. patibulum), a kasnije joj je na vrhu ili pri vrhu pridodana i poprečna, vodoravna (lat. antenna). Na dnu uspravne grede nalazio se mali oslonac za noge (lat. suppedaneum), a na vrhu bi se pribila pločica s imenom i krivicom osuđenoga (lat. titulus – „natpis“).
Križ je stvoren po mjeri čovjeka. Na križu se dogodila prva ispovijed, prvo priznanje krivice, prvo odrješenje: „Već danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Čovjek i križ su dubinski povezani. Čovjek kao i križ ima svoju vertikalu i horizontalu. To se najbolje vidi: Kad raširimo ruke, križ smo!
Čovjek je križ!
Taj znak poniženja i sramote dobio je Kristovim razapinjanjem na križ, njegovom mukom i smrti na križu novo značenje: Po križu Kristovu smo spašeni, otkupljeni. Krist je preko križa došao do uskrsnuća. Time je križ postao znakom Kristove i naše slave. Postao je znakom kršćanstva. Dobio je veliku simboličnu vrijednost. Nosimo ga ponosno, časno, strpljivo i s radošću. Pod tim ćemo znakom i mi pobijediti.
Križ je tajna ili misterij. Teško je dokučiti smisao križa, patnje, čovjekove boli raznih vrsta. Križ ostaje uvijek predmet čovjekovih promišljanja, meditacije, ponekad srdžbe, psovke i teških razočaranja. Tko može ući u dubinu tog otajstva križa, taj ulazi u dubinu samog čovjeka, njegova postojanja, stvorena na sliku Božju po Svetom pismu: „I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!’ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1,26-27)
Samim time što smo i simbolički Križ, imamo li izbor?
Imamo, možemo prihvatiti križ i nositi ga simbolički kao sastavni dio života, a možemo ga odbaciti i živjeti samo materijalne, ovozemaljske vrijednosti bez križa. Najzorniji prikaz izbora vidi se iz osobnog iskustvu Svetoga Pavla koji je bio progonitelj i vršio nasilje nad kršćanina, a od trenutka svoga obraćenja na putu za Damask, on je prešao na stranu Krista uskrsloga: Krist je postao smisao njegova života i razlog njegova postojanja U susretu s Isusom on jasno shvaća središnje značenje križa: shvatio je da je Isus bio mrtav i da je uskrsnuo za sve. Na križu se, dakle, očitovala besplatna i milosrdna Božja ljubav. Čovjek je križ. Bog je stvorio čovjeka. Bog je ljubav. Tu je ljubav Pavao iskusio u samome sebi i od grešnika je postao vjernik, od progonitelja apostol:
“Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja… svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,18.23).
Neiscrpna je snaga križa Kristova. Sveti Pavao je duboko prodro u teologiju križa. Križ je vrlo inspirativan u svestranoj umjetnosti i životu. Sjetimo se i stare latinske izreke: „Per crucem ad lucem!“ – „Po križu se dolazi do uskrsne slave!“ U komunizmu je bilo i trganja križića djeci, i ne samo djeci! I danas bi htjeli istjerati križ iz škola i ustanova kršćanske Europe u ime neke prividne, izmišljene izopačene ravnopravnosti.
Upravo noseći teški drveni križ Isus poručuje:
“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Mt 16,24
Nitko nije prisiljen ići za njim, ali prihvaćanjem križa spremni smo u funkciji ljubavi i čovjekoljublja shvatiti i prihvatiti vrijednost dragovoljne žrtve. Time se rješavamo egoizma u ljubavi, svjesno i slobodno iskazujemo ljubav darivanjem sebe drugome, žrtvovanjem za druge. Bog je u svojoj biti ljubav, a mi stvoreni na sliku Božju, stvoreni smo za ljubav. Ona je pokretač i svrha života, ali ne može se ljubiti samo za sebe, tražeći svoju neposrednu korist, nego tražiti i željeti istinsko dobro za drugoga i po cijeni žrtve, koja je istovremeno i potvrda najdublje ljubavi.
Poruka 2.postaje je tajna križa
Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.
Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut.
Lili Benčik/hrvatskepravice
