By Haaški sud je, pravomoćnom presudom Ratku Mladiću, komandantu vojske tzv. R. Srpske (VRS), kompletirao kolekciju pravomoćnih presuda za politički i vojni vrh tzv. Republike Srpske. Tom presudom za cijeli civilizirani svijet, ako je itko iz tog svijeta još imao ikakvu dilemu u svezi s njegovom ulogom u ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj , stavljena je točka na jednu od najzločinačkijih vojnih karijera u novijoj povijesti ratovanja u Europi. Možemo slobodno tvrditi da je poslije Tita, koji je prešutno dozvolio užasan genocid protiv hrvatskog naroda, Ratko Mladić, po nalogu istog tog Beograda, među prvima na rang ljestvici mega zločinaca s ovih prostora!
Osim njega, Međunarodni sud u Haagu osudio je za ratne zločine, među kojima i genocid u Srebrenici, i predsjednika tzv. Republike Srpske Radovana Karadžića. Među vodećim ratnim političarima u tzv. Republici Srpskoj, a koje je međunarodni sud u Hagu osudio za ratne zločine, su i Biljana Plavšić, potpredsjednica, a kasnije i predsjednica te nepriznate republike; Nikola Koljević, drugi potpredsjednik; predsjednik skupštine Momčilo Krajišnik; Stojan Župljanin, bivši savjetnik predsjednika tzv. RS i šef službe javne bezbjednosti u Banja Luci; Radoslav Brđanin, jedan od osnivača SDS-a i RS-a; …
Također, kompletan vojni vrh vojske tzv. Republike Srpske proglašen je krivim za neka od djela ratnih zločina tokom potonjeg rata u Bosni, a među njima su, pored „glavnokomandujućeg“ Mladića, samo za djela među kojima je i genocid u Srebrenici, bivši načelnik za sigurnost Glavnog štaba VRS Ljubiša Beara; bivši pomoćnik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove glavnog štaba VRS Zdravko Tolimir; potpukovnik Drinskog korpusa VRS Vujadin Popović; bivši general VRS Radislav Krstić; oficiri Drago Nikolić, Dragan Obrenović, Momir Nikolić i Radivoje Miletić.
Uz njih, osuđeno je na desetine drugih srpskih generala, oficira, političara, javnih funkcionera tzv. RS i funkcionera lokalnih institucija te vojnika i civila – to je dokaz da je tzv. Republika Srpska nastala kao (ne)djelo zločinačke organizacije!
Na žalost Ratko Mladić i svi ostali osuđenici za ratne zločine ostat će heroji za zabrinjavajuće veliki broj ljudi u BiH i Srbiji, koji ne spori gotovo ništa od onoga što su uradili u Bosni. Zločine opravdavaju ciljem, a cilj je Republika Srpska koji je konačno uz prešutni blagoslov međunarodne zajednice ostvaren na zločinu i genocidu i kao takav bi trebao prestati egzistirati u međunarodnom poretku..
U toj činjenici leži najveći poraz i najveća pogrješka međunarodne zajednice koja je licitirajući s životima stotina tisuća ljudskih sudbina propustila priliku osuditi ideologiju osvajačkih ratova po logici “cilj opravdava sredstvo” u kojem je cilj teritorij, a sredstvo zločin.
Kod činjenice da je kompletan politički i vojni vrh tzv. Republike Srpske osuđen za ratne zločine u svezi sa stvaranjem te banana republike i da je u presudama političkom vrhu tzv. Republike Srpske sud pronašao elemente udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao najveći dio njenih osnivača i onih koji se smatraju njenim utemeljiteljima, nedopustivo je i s aspekta pravde i s aspekta sprječavanja budućih zločina i genocida, da takvim zločinima osvojen teritorij ostane legalan i legitiman ratni plijen. Ta činjenica ohrabruje potencijalne zločince na činjenje novih zločina, a ako se svakom pljačkašu kojemu je dokazana krivnja na sudovima oduzimaju sredstva stečena kriminalom, postavlja se pitanje zašto se ne oduzima teritorij osvajačima koji su ga stekli na dokazanom genocidu?
A da je tzv. Republika Srpska osnovana kao (ne)djelo zločinačke organizacije kojoj je cilj da kriminalnim djelima ratnih zločina osvoji teritoriju, etnički je očisti i na njoj formira republiku samo za etničke Srbe, govore nam presude njenim osnivačima i utemeljiteljima.
U svojim presudama ljudima iz vojno-političkog vrha tzv. RS, Međunarodni sud u Haagu našao je da su djelovali zajedno i sinkronizirano u vršenju ratnih zločina nazivajući to djelovanje udruženim zločinačkim poduhvatom (UZP) i svaki put sa elementima etničkog čišćenja, ubijanjem i protjerivanjem. Propuštena je prilika snažno osuditi vojni vrh JNA i beogradske ideologe zločina, Slobodan Milošević nije živ dočekao presudu, a notornog Vojislava Šešelja sud je pod čudnim okolnostima pustio na slobodu, pa je na taj način vrh Republike Srbije i vrh JNA ekskulpiran od zločina kojega su oni isplanirali, a Mladić i ostali zločinci samo proveli u djelo.
U jučerašnjoj presudi Ratku Mladiću konačno je potvrđena presuda da je i on, uz Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i drugih, učestvovao u četiri UZP.
Cilj prvog je, stoji u presudi, bio da se Bošnjaci – Muslimani i Hrvati trajno uklone s područja u BiH na koja su Srbi polagali pravo, a drugi UZP je imao za cilj širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva putem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja.
Cilj trećeg UZP-a, kako je navedeno u presudi, bilo je eliminiranje Bošnjaka iz Srebrenice, dok je četvrti UZP imao za cilj da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi se spriječilo da NATO izvede zračne napade na vojne ciljeve Srba.
Slične kvalifikacije sadrže presude ostalim osuđenim ratnim vođama Srba u Bosni.
Nažalost, vjeruje se da bi znakoviti propusti međunarodne zajednice kojima je poslana poruka da se zločin ipak isplati, a da su osuđeni tek mučenici za pravu srpsku stvar, mogli biti generatori nekih novih zločina na prostorima na koje velikosrpska politika polaže kvazi povijesno pravo. Crna Gora, BiH i Hrvatska su, u tom kontekstu, i te kako na nišanu tog projekta i potrebno je upozoriti na maksimalan oprez u svezi s tim.
Nije li sadašnji predsjednik Srbije i tzv. „Srpskog sveta“ Aleksandar Vučić i njegova četnička bratija, s Miloševićem i njegovim potrčkom Dačićem, demonstrativno, još prije desetak godina postavljala ploče sa natpisom „Bulevar Ratka Mladića“. Zato je jako važno iskoristiti svaku priliku da se međunarodnoj zajednici pošalje jasna poruka koja sadrži alarm da će velikosrpska, hegemonistička i teritorijalno-ekspanzionistička politika uvijek iznova uspijevati pronaći nekog novog Ratka Mladića, Radovana Karadžića ili Pavla Đurišića i da će ih iznova tražiti i nalaziti sve dok ne ostvare svoje zacrtane ciljeve.
Presuda Ratku Mladići, poslužit će „Srpskom svetu“ za opću mobilizaciju na mantri o progonjenom srpskom narodu, Joe Biden i SAD postaju najveći krvnici i neprijatelji Srbije, što će svakako rezultirati još većim i bližim bratskim savezom Rusije i Srbije. To pak znači da je Srbiji put u EU dugoročno blokiran, a o srpskom pristupanju NATO savezu može se samo sanjati. Pred Srbijom su teška iskušenja, moguće najavljene američke sankcije, što bi značilo gospodarski slom ionako slabašne Srbije. Tu su još i pitanja pitanje Kosova, nestalih, nepriznavanje genocida i svakako revizija Daytonskog sporazuma što je nedavno problematizirano u Europskom parlamentu. U Bosni i Hercegovini su ponovo ključevi ukupne stabilnosti ovih prostora i samo snažnom ulogom međunarodne zajednice se može razriješiti taj gordijski čvor.
Hrvatska diplomacija je čini se, pametno, bez previše emocija i navijačkih strasti prepustila međunarodnoj zajednici obračun s nedemokratskom Srbijom pa izgleda da je hrvatsko ne dolijevanje ulja na vatru u ovoj situaciji najpragmatičnije rješenje. Srbiju ne treba blokirati, jer Srbija je već znakovito blokirana od velike grupe europskih država, koje neće dozvoliti kontaminaciju europskog prostora neriješenim pitanjima srpskih zločina i njihovu latentnu poziciju zveckanja oružjem, s jednom nogom u novom ratu, a s drugom nogom u miru. Ta Titova politika igre sa Zapadom i Istokom odavno je pročitana knjiga, a Aleksandar Vučić u tom kontekstu ne može biti ni Titov kurir!
Kazimir Mikašek-Kazo
